19. svibanj Ukop vlč. M. Borjana ispis Tweet Podijeli na Facebooku Plus na Google+ Ivan Šaško pomoćni biskup zagrebački prigodom ukopa tijela pokojnoga vlč. gosp. Mirka Borjana (1944.-2016.) župnika župe BDM Snježne u Belcu Gradsko groblje u Varaždinu ponedjeljak, 16. svibnja 2016. u 14 sati Draga subraćo svećenici, redovnici i redovnice, cijenjena rodbino pokojnoga svećenika Mirka, braćo i sestre u Kristu Gospodinu! Došli smo na ovo varaždinsko groblje molitvom i zajedništvom proslaviti dar vječnoga života koji nam je Bog darovao u uskrsnuću svoga Sina, s pouzdanjem se obraćajući Bogu za našega pokojnoga subrata svećenika. Nakon što je u petak naš zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić, zajedno sa svećenicima i vjernicima, u župnoj crkvi Blažene Djevice Marije Snježne u Belcu slavio svetu misu zadušnicu i ispratio tijelo iz župe u kojoj je velečasni Mirko bio 38 godina, našli smo se ovdje u istoj nadi života vječnoga, života koji povezuje nas ovdje na zemlji i onih koji su otišli pred nama „obilježeni znakom vjere i koji spavaju snom mira“ (iz Prve euharistijske molitve). Ovdje smo pred jednim svećeničkim životom koji je na zemlji trajao četrdeset i tri godine; ovdje smo pred zvanjem kojemu je temeljno poslanje naviještati da ljudski život nije stvoren za raspadljivost prolaznoga, nego za besmrtnost i ispunjenost u Božjemu zagrljaju. Braćo i sestre, sav je kršćanski život obilježen upravo vjerom da je Krist pobijedio smrt i čovjeku otvorio vrata novoga života koji nema kraja. I u toj vjeri nastojimo živjeti svoje dane na ovome svijetu, u radosti što nam je Bog darovao svoga Sina i po njemu Duha Svetoga, da nas tješi u svakoj našoj kušnji i nevolji te da čuva pogled naše duše u sigurnosti zajedništva sa svetima i pokojnima u nebeskoj slavi. Tako gledano, shvaćamo koliko su nebitne neke naše zemaljske razmirice, interesi, koliko su promašeni pokušaji da nečemu na zemlji pridamo onu vrijednost koju – pred činjenicom da je sve stvoreno ujedno i raspadljivo, nestalno – nipošto nemaju, ali nam u srce lako mogu unijeti tugu i ispuniti nas gorčinom. Danas, polažući tijelo pokojnoga Mirka u grob Bogu dajemo hvalu za dar njegova života i svećeništva, te ujedno molimo Božje milosrđe da mu budu oprošteni njegovi grijesi i slabosti, kako bi mogao ući u radost svoga Gospodina. Zahvaljujemo pokojnomu subratu Mirku za njegov odaziv, za svako dobro kojim je u naše živote, a osobito u živote povjerenih mu vjernika unio Božju prisutnost. Mislimo na sve kojima je naviještao Božju riječ; na sve koje je krstio, pripremao za svetu potvrdu i prvu svetu pričest; na sve koje je ispovjedio, udijelio bolesničko pomazanje; na sve koje je potaknuo da razmišljaju o svome životnom pozivu i da se odazovu Božjemu glasu u srcu kao kršćani u raznim zvanjima; mislimo na sve koje je vodio na putu prema sakramentu kršćanske ženidbe i ojačao u njihovoj ljubavi; mislimo na sve koje je blagoslovio, ohrabrio i utješio; mislimo na sve kojima je donio popudbinu i okrijepio ih na samrtnoj postelji te ih sproveo na počinak do drugoga Kristova dolaska. Dok tako razmišljamo i danas pribiremo sjećanja, nemoguće se ne zapitati što bi bilo s našim životima da nema svećenika. Zato je svaka svećenička smrt i sprovod novi poticaj da molimo za svećenička zvanja, da Božja prisutnost bude vidljivija, ta s njome budemo radosniji. Hvala mu za svaki susret, nastojanje, ostvarena djela ovdje na zemlji. Ušli smo u ovo slavlje predani Gospodinu. Živimo li ili umiremo njegovi smo i živimo zajedno s njime. Zato, puni pouzdanja, zazivamo njegovu blagost. Homilija I. Isus je riječi koje smo čuli izgovorio u sinagogi u Kafarnaumu, nakon znamena umnažanja kruha. I dok su mu ljudi povlađivali, zbog učinjenoga čuda, nakon ovih njegovih riječi mnogi su se od njega udaljavali. No, iza Isusovih riječi nalazi se spremnost na žrtvu, koja je rođena iz njegove ljubavi prema svima nama. U toj njegovoj riječi jasno vidimo da čovjekov odnos prema njemu ne dolazi iz razmišljanja, iz nadmudrivanja, nego iz životnih odluka koje Isusa prihvaćaju kao životnu hranu. I dok se čovjek muči da bi sebi i svojima osigurao hranu za zemaljski život, Kristovu hranu ne zaslužujemo, ona je posvemašnji dar. Dok u zemaljskoj hrani živimo iskustvo snage, ali istodobno i svoje slabosti, u Kristovu kruhu koji je on sam živimo mogućnost da u svojoj krhkosti i ograničenosti živimo neograničenost vječnosti. Za razliku od svake druge hrane, Kristov nas dar preobražava u njega samoga, u prisutnost njegova milosrđa, sućuti i ljubavi. Zato je Euharistija vrelo i vrhunac našega života. Svaki je svećenik pozvan da njegov život bude uronjen u euharistiju. U svojoj ljudskoj krhkosti svećenik je znak Božje prisutnosti. Pronađen je od Boga, da bi još više tražio, ponirao u otajstvo Božje ljubavi i svjedočio ju. II. Sveti Franjo Saleški zapisao je da je život vrijeme traženja Boga, smrt vrijeme njegova pronalaženja, a vječnost posjedovanja i zajedništva s Bogom. Tim je jednostavnim riječima opisano otajstvo našega života. Uistinu, naši dani su veliko traženje punine, zadovoljstva, radosti – zapravo traženje Boga. U tome traženju postoje trenutci u kojima osjećamo Božju blizinu, ali ju ne uspijevamo zadržati ili ju u potpunosti dohvatiti. Vjera nam doziva u svijest Isusovu riječ: Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta. (Mt 27, 20) U Crkvi trajno odjekuje Božje obećanje – Ja sam s vama. I usko je povezano s euharistijom, a time i sa svećeništvom. Lijepo je tu riječ nositi u srcu upravo na današnji dan, neposredno nakon svetkovine Duhova, na dan kada slavimo Blaženu Djevicu Mariju, Majku Crkve. Život pokojnoga svećenika Mirka na početku i velikim dijelom svećeničke službe, sve do smrti, obilježen je prisutnošću Blažene Djevice Marije, najprije po župi Marijina Uznesenja u Gornjoj Rijeci, u kojoj je rođen i kršten, a zatim u župi Majke Božje Snježne u Belcu. Zagledan u Mariju njegovo je traženje pronašlo odgovor u svećeničkome zvanju. Njegovo je svećeništvo bilo posvećeno brizi za Marijin lik, okružen predivnim umjetničkim izražajem prisutnosti svetih i blizine neba na zemlji u crkvi u Koliko li je puta susreo Marijin lik, pred njim molio, dolazeći na oltar! Ali jednako tako, koliko je puta, okrenut prema zajednici vjernika i prema koru u župnoj crkvi, dok je slavio euharistiju (baš kao i vjernici koji su izlazili iz crkve) mogao čitati riječi koje su tamo ispisane na latinskome: „Maria reparavit quam Adam (et Eva) perdidit gratiam.“ – Marija je popravila, obnovila milost koju su Adam (i Eva) izgubili. III. Svaki je put to novi susret obnove pouzdanja u Mariju. Njoj povjeravamo njegov svećenički život, moleći da ga zagovara i pred Gospodinom koji ga je pozvao u život i u služenje Crkvi. U ozračju slika i kipova svetih kojim je pobožnost i umijeće umjetnika pokušalo izraziti ono što ljudsko oko nije vidjelo, niti uho čulo ni srce osjetilo vjerujemo da je često mislio na nebesku stvarnost. Neka ga dočekaju u radosti nebeskoga slavlja, u razigranosti neizrecive ljepote oko Isusa i Marije. Amen.
