Bijela nedjelja

Bistrica 2016. Mali Uskrs - Bijela nedjelja

Braćo i sestre, dragi štovatelje Majke Božje Bistričke! Dok nas i danas na bijelu nedjelju -  ispunja radost Gospodinova uskrsnuća u kojem sudjelujemo slaveći ga u proslavi jubilarne godine Milosrđa Gospodnjega  i dok nam u ušima odzvanja svjedočanstvo Božje riječi o dogođaju koji se zbio u uskrsno jutro na Kristovu grobu, mi vjernici svjesni smo kako nam već davno zapisa sv. Ambrozije                                                                                                                                             u Njemu je zemlja uskrsnula,  u njemu je nebo uskrsnulo, u njemu je svijet uskrsnuo.

Poslije Velikog Petka nije lako bilo biti otvoren Isusu. Nije lako bilo biti svjedok Isusa. Nije lako bilo prihvatiti život Uskrsloga i njegovu prisutnost među nama, jer to nije nešto samo po sebi razumljivo. Još više od toga za čovjeka to je zapravo nemoguće.                                                                                             Evanđelje nam na dan samoga Isusova uskrsnuća omogućuje vidjeti razne reakcije: Marije Magdalene, uplašenih učenika, dvojice učenika iz Emausa i sumnju apostola Tome. Dobro je suočiti se s njima. Marija Magdalena plače, vidi ga, ali ga ne prepoznaje, postaje svjesna da je to Isus tek kada ju on pozove po imenu, sva u zanosu i strahu trči i javlja uplašenim učenicima u grobu nema Gospodina. Sveti Petar i Ivan trče na tu vijest i nalaze otvoren prazan grob. Ivan prvi dolazi ali ne ulazi nego čeka Petra i tad ulaze i ugledaju prazan grob i povoje u kojem je vilo obavijeno Isusovo mrtvo tijelo nalaze u kutu groba uredno složeno.  Učenici iz Emausa, potišteni i obuzeti osjećajima poraza, susreli su se s Isusom tek kada su dopustili da im se na putu pridruži tajanstveni putnik. Toma kao što smo čuli u današnjem evanđelju postavlja uvjet za vjeru, traži očevidnost, traži da dotakne rane.

Svi su Tražili među mrtvima onoga koji je živ i sâm Gospodin ih vodi na pravi put. A što ja činim? Koji pravac slijedim da susretnem živoga Krista? On će nam uvijek biti blizu da nas izvede na pravi put, ako smo krenuli krivim putem.

Isus raspeti je uskrsnuo! Taj je događaj temelj naše vjere i nade. Da Krist nije uskrsnuo, kršćanstvo bi izgubilo svoj pravi smisao i vrijednost; sveukupno bi poslanje Crkve izgubilo svoju vrijednost i  svoj smisao, jer se u tome krije njegovo trajno ishodište.                                                                                        Poruka koju kršćani nose u svijet je ova: Isus, utjelovljena ljubav, umro je na križu za naše grijehe, ali Bog Otac ga je uskrisio i učinio Gospodarom života i smrti. U Isusu ljubav je izborila pobjedu nad mržnjom, dobro nad zlom, istina nad laži, milosrđe nad očejem, život nad smrću. To je vrhunac evanđelja, to je radosna vijest u pravom smislu riječi.                                                                                    Za svetog Petra, kao i za druge Isusove  učenike, Uskrsli Isus nije prije svega stvarnost koju treba proučavati i o njoj razmišljati, zaključivati, Uskrsli Isus je živa osoba kojeg treba susresti, doživjeti i onda u svjetlu toga iskustva ići u život.

Onoga trenutka kada je bila volja Božja, Petar i ostali učenici susreli su Isusa. Ze sve njih je bilo potrebno neko vrijeme da sazriju, da pripreme svoja srca za susret s Njim. Vjerojatno je Petar od uskrsnog jutra tijekom dana o svemu razmišljao i odlučio otvoriti svoje srce te konačno krenuo prema onom isusovom zahtjevu ti znaš da te volim.

I uvečer toga istog dana susreće Uskrsloga i doživljava mir, radost i nadu. Evo to je Uskrs: Isus Uskrsli koji ulazi u srce učenika i daje svoje svjetlo. I oni više nisu isti ljudi. Jesu i ostaju i dalje slabi, ograničeni, ali njihov život je dobio novi temelj: ubuduće žive od blizine Uskrsloga!  Njegovo je svjetlo toliko slatko i neizrecivo, ono je takav život da ostati bez njega znači prestati živjeti.                                                                                                             I zato oni – do jučer strašljivci – sada mogu ići naprijed, zove ih ovo toliko jasno svjetlo. Neka se dogodi što god bilo, ali bez njega Ni pod koju cijenu ne žele ostati! To je ono Pavlovo – sve mogu u onome koji me jača! Oni sada žive u svijetu, ali snagom koja nije od svijeta i svojim životom, koji ima novi temelj, pobjeđuju svijet. To je onaj novi kvasac koji je u stanju prožeti i dizati život svakoga čovjeka; koji mu može dati novu boju, okus i miris.

Novi život kojim sada Isus živi i čije svjetlo dobivaju apostoli – jedino je On sama i potpuna istina.

Mržnja, nasilje, diskriminacija, egoizam, zlo svih vrsta – oni nisu istina. Smrt nema zadnju riječ. Ali, reći će netko, oni postoje!

Da, postoje, ali iza sebe ne ostavljaju ništa jer iza egoizma, mržnje i nasilja ostaje samo pustoš.

Ne nastaje ništa novo, ne nastaje život nego ostaje samo praznina – razvalina od čovjeka, od života.

Bog kada je stvarao svijet nije stvorio prazninu nego život koji se plodi i množi, buja u nepreglednim i prebogatim oblicima.

Isusovo uskrsnuće jest čin kojim Bog prazninu i tamu ispunja neprolaznim životom i svjetlom. To je remek djelo Duha Životvorca! I zato se apostoli hvataju matice života. Oni ostaju uz njega jer je tu   najzdravije i najbistrije biti.                                            

 Ostati bez njega značilo bi ostati na razvalinama života, u pustoši skupljati samo njegove ostatke i mrvice.

Duh Uskrslog  je ona snaga koja u ništavilu stvara nešto, u pustoši život, a u tami svjetlo. Uskrsnuće smrt pretvara u život.

Biti vjernik znači upiti toga istog Duha koji u životu svake osobe ondje gdje je praznina daruje iskrice svoje punine. Njegov dar može se očitovati u novoj misli, misao neka se očituje u riječi i u djelu.Tu počinje novi život koji ide susretu s Uskrslim! Ovi bijeli uskrsni dani, osobito  današnja Bijela nedjelja, ili 'Mali Uskrs' kako je narod zove, pozivaju sve nas, da ponovno obučemo bijelu haljinu, koju smo primili na krštenju, tj. da dublje uđemo u otajstvo Uskrsa, da obnovimo i utvrdimo svoj kršćanski bitak i konačno, da i izvana svjedočimo kako uistinu mi vjernici živimo iz uskrsnog otajstva.                                                                      

 Bijela nedjelja je također dan kada izlazimo ispod zaštitnog plašta vazmenog slavlja te polazimo u sivilo svagdašnjice. Potrebno je da se s tom svagdašnjicom suočimo na nov način.

U tom smislu na Bijelu nedjelju svaki kršćanin ima zadnju šansu da konačno susretne Uskrsloga i uistinu proslavi Uskrs. Mi smo, naime, često toliko utučeni svojim sadašnjim Velikim petkom Ili možda  dominacijom zla u svijetu i u našem vlastitom životu. Zato poput Tome često ogorčeno ponavljamo: „Dok ne stavim prste u mjesto čavala, dok ne stavim ruku u njegov brobodeni bok, ne neću vjerovati!“   No, dragi vjernici, trebamo znati jednu stvar.  Dok je Toma tako govorio, on je ipak čeznuo za susretom s uskrslimIsusom. Toma nije želio da zlo trijumfira. On je želio vjerovati. I kad se konačno našao pred uskrslim Gospodinom, on je u još uvijek svježim ranama probodenih ruku, nogu i probodenog boka Isusova prepoznao njegovo i svoje Uskrsnuće.

U trenucima kada tama i zlo potpuno prekriju svjetlo vjere, pokušajmo i mi, poput Tome, bar željeti da nam bude drukčije. Ostavimo bar malo mjesta nadi. I nama, premda nismo svjesni toga, često puta uskrsli Krist pruža na uvid bolne rane svojih ruku, nogu i svoga probodenog boka. Mi redovito zaustavljamo pogled samo na ružnoj površini tih rana.

Ne želimo znati, ne želimo vjerovati da su samo izvana strašne, da u njima već da u nama djeluje snaga Kristova Uskrsnuća.                                         

Od uskrsnog jutra svaka nevina suza prolivena na ovoj zemlji doziva nebesku radost i otvara joj prostor na zemlji. Od uskrsnog jutra svaka u nevolji ispružena ruka nije drugo nego putokaz prema nebeskom kraljevstvu.                                                                                                                                                      Svaka nemoć nije drugo nego poziv Božjoj snazi da se očituje. Božja mudrost očitovala se i očituje se u ludosti križa; Božja pobjeda očitovala se i očituje se po smrti i uskrsnuću Kristovu. U suočenju s Božjim ranama, u potresnom, nezamislivom očitovanju nemoći i svemoći ljubavi, vjera će uvijek doživjeti susret sa snagom Uskrsloga.  Zato, ako smo prošlih dana, zajedno s nevjernim Tomom bježali od susreta s Uskrslim te lutali naokolo. Ako smo se možda nalazili u stanju zaleđenog očaja i prkosa, vrijeme je da se konačno toga oslobodimo, da se susretnemo s Onim od koga bježimo te u njegovim ranama i mi prepoznamo snagu Uskrsa.                                                                                          

Poruka Uskrsa je uvijek poziv na radost i slavlje njezin je sadržaj života, radosti, nade različito primljen i prihvaćen, ovisno o mjestima i vremenima u kojima je naviještan te, osobito, o osobama koje ga naviještaju. No, ne postoje uvijek u životima pojedinaca i društva razlozi za radost i nadu. Danas u svijetu u životima mnogih ljudi  vladaju strah, nesigurnost, razočarenje i opasnosti svake vrste.                                                               

Braćo i sestre, ne možemo, a ne osjetiti teškoću govoriti o nadi roditeljima koji se muče kako preživjeti do kraja mjeseca samo s jednom ili bez ikakve plaće; radnicima na privremenom radu daleko od kuće, koji ne naslućuju nikakav znak nadvladavanja krize; mladima koji su nezaposleni – bez posla i radi toga moraju napustati svoj dom i domovinu i odlaziti u nepoznato bez sigurne budućnosti.  Zatim s osobama koje tuguju zbog gubitka bračnog druga ili prijatelja; bolesnima koji u bolnicama i staračkim domovima troše posljednje životne nade; zatvorenicima koji služe kaznu bez perspektive za boljim životom. Ite kako je teško donositi i naviještati radost onome tko pati i očajava. 

Pitamo se je li moguće dati nadu i učiniti vjerojatnim nebo obiteljima stradalih i ubijenih i nestalim u domovinskom ratu  posebno nakon zadnje sramotne Haške presude? Pitamo se je kako tolikim roditeljima, očajnima zbog kaznenih prekršaja i prijestupa njihove djece dati uskrsnu nadu? Isto tako tolikim mladima, koji nemaju zaposlenja, ne pronalaze kuće, koji su stavili na raspolaganje i zapostavili svoje najdublje osjećaje i nade? Tolikim obiteljima koje se brinu za bolesne i trajno nepokretne?“  Uza sve to nas i danas Uskrsli poziva na vjernost rađati nadu i nebo činiti vjerojatnim". Knjiga Evanđelja prije nego što je napisana tintom, bila je knjiga oslikana na licima svjedoka Uskrsnuća.

Mi u uskrsnom otajstvu slavimo Isusa Krista spasitelja koji je prošao kroz gorku muku i smrt, stvarno je umro i pokopan, ali je treći dan uskrsnuo od mrtvih na novi život.                                                          To Isusovo Pashalno otajstvo, njegov prijelaz iz zemaljskog u nebeski život, daje smisao svakom našem životu koji je istrošen za Boga i bližnjega, u perspektivi svog slavnog nastavka i kontinuitet kroz svu vječnost.   Uskrs je stvarnost, koja stoji pred nama. Uskrs je cilj kojemu težimo i koji nam je zajamčen. No, Uskrs nije samo pred nama, nego i u nama.  Nije samo budućnost, nego i sadašnjost. Ne događa se samo poslije, nego i prije smrti.  Na temelju Isusova uskrsnuća, mi već sada živimo kao uskrsnici.  Teško bismo izdržali sve izazove što ih sa sobom nosi jedan ljudski vijek kad bi sve to morali živjeti jedino s nadom u nagradu koja će doći nakon smrti. Nama je potrebno svaki dan osjećati određenu dozu uskrsnulosti, kako ne bismo klonuli na putu života. Mudrost ispravnoga pogleda na svijet ne može se nikada potrošiti, no vjernik, čekajući da se pokrene, može se i umoriti. Hrvatski je čovjek i vjeran i vrijedan, ali on je danas i umoran. U tim trenutcima potrebno je čovjeku prijateljsko ohrabrenje. Ono nam, uvjeren sam, dolazi ususret po uskrslom Kristu Gospodinu.                                                                                                                  Braćo i sestre, ne dopustimo mraku i strahu da nas odvrati i da nas kontrolira, kazao je papa Franjo u homiliji  tijekom svete mise Vazmenog bdijenja u Bazilici svetoga Petra.

 "Neka nas Bog oslobodi toga da budemo kršćani bez nade, koji žive kao da Gospodin nije uskrsnuo, kao da su naši problemi u središtu naših života", kazao je Papa.

"Bog uskrisi Isusa od mrtvih. Mi smo tomu svjedoci!" (Dj 2, 32). Kršćanstvo živi od te istine i već dvije tisuće godina navješćuje svima činjenicu praznoga groba, kao i ono što su apostoli nakon toga čuli, vidjeli i doživjeli.                                                                                         

Oni su bili povlašteni svjedoci toga povijesnog i nadpovijesnog događaja. Uskrsnuli Gospodin, naime, s njima razgovara, tješi ih, povjerava im poslanje i šalje ih "neka idu i propovijedaju evanđelje svemu stvorenju" (Mk 16, 15). On, međutim, ne dokida bol, patnju i smrt, već im daje novo značenje. Bol se pretvara u radost, poraz umiranja u pobjedu uskrsnuća, a smrt u život. Zbog toga i pjevamo s uskrsnom vjerom i zanosom: „Znamo da si doistine uskrsnuo, Božji Sine!“

U toj uskrsnoj nadi sjećamo se i Svetoga Pape Ivana Pavla II.,koji je svoju neskrivenu blizinu prema hrvatskim ljudima očitovao u čak tri pastirska pohoda Hrvatskoj, a da i ne spominjemo što je u presudnim vremenima učinio za našu nacionalnu samostalnost i međunarodno priznanje. Zbog svega toga postao je više od prijatelja, on je "papa hrvatske nade". Svakog Uskrsa, ne možemo se ne sjetiti njegova posljednjeg susreta s vjernicima okupljenima na Trgu sv. Petra u Rimu, kad je, upravo na Uskrs, iscrpljen bolešću blagoslivljao mnoštvo. Više nego bolni grč na njegovu ispaćenom licu, više nego glas koji ga je izdavao, pamtimo ruku koja je blagoslivljala snagom istinskoga pastira. On je papa kojemu je Uskrs bio cilj, kojemu je Uskrs bio i oproštaj. Ostao je vjerodostojan Kristov svjedok od prvog trenutka papinske službe.

Sveti  papa Ivan Pavao II. nam je, upravo ovdje u Mariji Bistrici prigodom proglašenja blaženim Alojzija Stepinca predstavio spasonosni naputak uz pomoć kojega se mijenja lice zemlje. Odzvanjaju i danas njegove riječi: " Poput vašega mučenika blaženog Alojzija Stepinca ne bojte se dočekati Krista i primiti njegovu moć...

Ne bojte se. Širom otvorite vrata Kristu. Neka se njegovoj spasonosnoj snazi otvore državne granice, ekonomski i politički sustavi, široka polja kulture, civilizacije i razvoja. Ne bojte se. Krist zna 'što je u čovjeku'. Samo on to zna. (...) Stoga od vas tražim i ponizno vas molim s povjerenjem, dopustite Kristu da govori čovjeku. Samo On ima riječi života, da i to života vječnoga"- zavapio je Papa. Gospodin moj i Bog moj!                                                                  

Braćo i sestre, slijedeći Isusa Krista uskrsnuloga  mi vjernici postajemo pobjednici nad svakim zlom. Stoga smo mi kršćani ljudi nade pa i kad se čini da, poput Abrahama, ustrajemo „u nadi protiv svake nade" (Rim 4,18). I u sadašnjem hrvatskom trenutku kad Domovina proživljava svoju  raspetost u ovim kriznim vremenima, mi smo nositelji nade. I premda je u svijetu na djelu velika nepravda, koja Bogu vapije, mi ne prihvaćamo da je dobro pobijeđeno i da nema nade. Mi vjernici, poput naše nebeske majke Gospe Bistričke, svakoga Uskrsa sa svima koji vjeruju i sa svim ljudima dobre volje budimo nositelji nade i radosti Kristova uskrsnuća.

I danas zaželimo svima koji žele čuti doviknuti riječ Krista uskrsnuloga: „Ne bojte se" (Mt 28,10). Zahvalni za Kristovo uskrsnuće, obdareni nadom života koji ne umire, budimo i mi graditelji novoga svijeta, da  u našoj Domovini  bude bolji,  ljepši i radosniji dom za sve ljude.

Prikupljajmo brižno činjenice i budimo pozorni na tragove koje nam Bog, milosrsdni Otac, ostavi uskrsnućem svoga Sina.  Budimo ljudi snažne želje za istinom, odvažni suočiti se s činjenicama koje vidimo, kadri zaviriti u Kristov otvoreni grob i vlastito srce, da bismo povjerovali poput Marije i Isusovih učenika, te odvažno širili radost uskrsnuća, tj. onaj Kristov miomiris koji se širio na uskrsnu jutro iz njegova prazna groba.

Naučimo nešto od tih velikana i već ćemo se sada radovati zajedno s njima. Ne možemo Bogu ništa dati, a da nam on ne bi stostruko uzvratio.                                                                                                                     Tako neka bude, jer Krist Uskrsnu nada naša aleluja aleluja!