Advent

Adventska kreacija sestre milosrdnice Ive Domšić, uz poticajnu misao biskupa Ivana Šaška...

„Novi svijet započinje jednom klicom, Božjom čežnjom za čovjekom i ljudskom čežnjom za Bogom.“

Možemo reći da se u suvremenosti suočavamo s prazninom koja nije jednostavno praznina, nego – kako je to zgodno netko primijetio – ‘praznina puna ničega’. Snaga ništavila stvara zlo i ponore praznine. Dakle, praznina koja je ispunjena beskorisnim stvarima; zavodljivost površnoga koja je preuzela mjesto revoluciji i utopijama. Kao da smo se našli na putu između pustinje tragičnosti u pustinju apatičnosti u kojoj vlada ravnodušnost. U vremenu promicanja praznine koja je ispunjena nepotrebnim, znači pokušati doprijeti do potrebnoga, razgrtati nepotrebno koje stvara još veću prazninu. Zato došašće otkriva napetost između kršćanstva i glavnih obilježja kulture koja se promiče, parazitirajući na kršćanstvu, daleko od njegova sadržaja. Dok s jedne strane kao zajednica vjernika u došašću pokušavamo maknuti sve što zaklanja pogled; dok ulazimo u ‘pustinje’ svoga života u kojima se nalaze tragovi novoga klijanja i mladica da bismo primijetili bitno, u stvarnosti oko nas sve se puni stvarima, nepotrebnim, opterećujući naše prostore gradova i sela, ulica i trgova, stvarajući neki ugođaj s kršćanskim imenom, ali daleko i u suprotnosti s kršćanstvom. Tako se događa izvanjska ispunjenost koja nas prazni iznutra. I pretvaramo se u slike koje nemaju zidova na kojima bi te slike visjele. Tek su poredane jedna pokraj druge na istoj razini, onoj najnižoj – na razini poda. Gospodin dolazi u slavi, ali tako da ga se može prečuti i previdjeti. Baš kao titraje ljudskoga srca. Novi svijet započinje jednom klicom, Božjom čežnjom za čovjekom i ljudskom čežnjom za Bogom.