logo
Background

Hrvatsko nacionalno svetište

Majke Božje Bistričke

kip

Zahvalnica

Sestre i braćo!

Nevolja zbližava ljude; u nevolji i poteškoćama okrećemo se jedni drugima i kao vjernici

svome Bogu. Naše ljudsko i vjerničko iskustvo, a posebno iskustvo Domovinskoga rata,

govori nam koliko smo kadri jedni za druge učiniti, a nadasve nesebično i žurno priskočiti u

pomoć potrebnom, izgubljenom, ranjenom, bolesnom… To na osobit način mogu potvrditi

hrvatski branitelji, i vi danas ovdje prisutni. Jedna poslovica govori: „Nevolja uči moliti“!

U nevolji tražimo pomoć i izlaz… Zašto su hrvatski branitelji oko vrata nosili krunicu?

Mnogi, možda većina, nisu tada znali moliti krunicu. No nevolja ih je naučila moliti krunicu a

molitva je mnogima promijenila i preokrenula život iz pakla poroka u normalan život. Zbog

toga mnogi i dalje mole krunicu, nose je oko vrata, idu redovito na sv. Misu i hodočaste u

marijanska svetišta a napose u nacionalno hrvatsko marijansko svetište, na Mariju Bistricu. I

danas smo se ovdje okupili oko Majke Božje Bistričke kao hodočasnici, romari, poput brojnih

naraštaja Hrvata katolika u teškoj i nepravdama ispunjenoj povijesti.

U životu se često, a za neke bi se moglo reći previše često, susrećemo s problemima,

bolestima i nevoljama različite vrste. Događa nam se da se pokolebamo, želimo odustati, ne

boriti se, upadamo u rezignaciju… I tada se kao vjernici pitamo: Kako dalje? Što učiniti? Tko

mi može pomoći? Današnje evanđelje donosi primjer slijepca Bartimeja, prosjaka koji je

danima sjedio „kraj puta“ i prosio. Ništa se nije mijenjalo u njegovu životu, iz dana u dan

isto… I tada, u jednom trenutku dogodila se promjena! Susreo je Isusa. Na putu iz Jerihona

prema Jeruzalemu, Svetom gradu u kojem će biti osuđen, pribijen na križ i uskrsnuti, Isusa

prati „silno mnoštvo“. Slijepac Bartimej je čuo da je riječ o proroku koji prolazi putem i stoga

stane vikati: „Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!“ Može li glas jednog prosjaka „pored puta“

doprijeti do Isusa koji se nalazi okružen mnoštvom? Slijepca su, vjerojatno, najprije

primijetili ljudi oko Isusa! Što ti ljudi, Isusovi pratitelji čine? Evanđelje bilježi kako su oni

„ušutkivali“ slijepca Bartimeja. Zašto? Zašto oni nisu Isusu rekli: Učitelju, tu pokraj puta

nalazi se slijepi prosjak koji te moli za pomoć? Ne samo da to ne čine, nego im „smeta“ što

siromah, prosjak remeti „njihov mir“. U sebi ili glasno su govorili: „Budi miran! Nemoj nas

uznemiravati, što ne vidiš da želimo biti s Učiteljem, želimo ga slušati i slijediti“!

Sestre i braćo, ne događa li se slično i današnjem čovjeku, i općenito svijetu u kojem živimo,

a možda i nama! Današnji čovjek na različite načine traži duhovno, moli se i čezne za

kontaktom s božanstvom pa i s Bogom! Pitanje svih pitanja jest: Kako to činiti? Može li se

doći u kontakt s Bogom ako zaobiđemo, prekoračimo i ne želimo vidjeti čovjeka pored sebe, a

posebno onoga koji je u nevolji? Isus u današnjem evanđelju svjedoči da to nije moguće. Kod

dragoga Boga ne prolazi teorija bez prakse, izgovorena riječ i vanjsko namješteno ponašanje

bez unutarnjeg obraćenja i konkretnog odnosa prema sestri i bratu koji su nam se našli na

životnom putu.

Pogledajmo što je Isus učinio u slučaju slijepca Bartimeja? Bartimej, sin Timejev nije se dao

ušutkati i dalje je vikao: „Sine Davidov, smiluj mi se“. Isus čini dvije stvari. Prva se odnosi

na mnoštvo koje ga okružuje. Možda bismo mi očekivali da će Isus izaći iz mnoštva koje ga

okružuje i doći do slijepca Bartimeja i tako učiniti vanjski znak. Ne, on to ne čini. Suprotno

od toga čini drugi znak: Isus kaže ljudima oko sebe, mnoštvu: „Pozovite ga!“. Isus ne može

proći pored čovjeka koji trpi, koji je u nevolji a da mu ne pomogne. On želi da se ljudi oko

njega pokrenu, da i oni nešto učine; zapravo Isus želi da progledaju jer su u ovom trenutku

slijepi na trpljenje nevolju koja je pored njih, ne vide čovjeka koji je u nevolji; ravnodušni su

prema njemu; nije ih briga… Isus nastupa pedagoški i pokazuje i nama danas put kojim nam

je ići u našem svakidašnjem životu.

Druga stvar se odnosi na pojedinca, na čovjeka u nevolji. Slijepac Bartimej je ustrajan i ništa

ga ne može zaustaviti na putu do proroka, do Isusa, do Boga. U susretu s Isusom događa se

čudo, i to višestruko. Nisu se samo otvorila dva Bartimejeva oka; mnoge oči mnoštva oko

Isusa su se otvorile u odnosu na nevolju slijepca „pored puta“. Upravo je to Isus želio. On i

danas želi ukazati na druge vrste sljepoće u kojima se nalazi današnji čovjek. Riječ je o

sljepoći u kojoj gledamo vlastitim očima a krivo vidimo, slušamo i sudjelujemo u raspravama

a krivo prosuđujemo… Riječ je o sljepoći srca, savjesti, sljepoći zaključivanja, sljepoći

ljudskosti i vjere. Ta druga vrsta sljepoće je danas u našoj Hrvatskoj veoma opasna i može

nas u budućnosti odvesti u još veće nevolje, još veće probleme: sve teže se živi, mladi koje je

Hrvatska obrazovala i u njih materijalno uložila odlaze u inozemstvo tražeći posao; sve je

manje kolijevki a sve više ljesova; možemo li očekivati vlast koja će konačno početi voditi

računa o općem dobru, o nužno potrebnom zajedništvu koje je preduvjet bolje hrvatske

budućnosti za sve, baš za sve? Ili ćemo kao i u mnogo slučajeva u hrvatskoj povijesti

optuživati jedni druge zaboravljajući pri tom da jedino zajedno, jedino ako ćemo biti kadri

„skupiti glave“ možemo bolje i ljudskije živjeti u ovoj prelijepoj zemlji koju nam je dragi Bog

darovao na upravljanje a ne na bezdušno gospodarenje. Da, tjedni i dani koji su pred nama

iznimno su važni za hrvatsku budućnost – i političku, i nacionalnu i vjersku!

Sestre i braćo, patnja, nevolja i nepravde prate hrvatski narod od početka naše povijesti u

ovoj prelijepoj zemlji Hrvatskoj. U svojim poteškoćama, osobnim, obiteljskim ali i

društvenim i nacionalnim kao i crkvenim Hrvati katolici su se uvijek utjecali u pomoći

Mariji… Koliko ljudi, stotine tisuća vjernika, je ove godine hodočastilo u Mariju Bistricu i

molilo „Bistričku Gospu“ za pomoć. Marija se duboko usjekla u vjersko i nacionalno biće

hrvatskoga čovjeka. Ova nedjelja je zahvalnica za sve ono što je Gospa Bistrička učinila,

pomogla, potakla, usmjerila u našem konkretnom životu, u našim obiteljima, u našim

zajednicama…

Danas je ovdje na Mariji Bistrici u prvom planu ZAHVALA – zahvala dobrom Bogu, Majci

Mariji kao zagovornici, tješiteljici i pratiteljici u našem životu kao i zahvala brojnim

svećenicima, vjernicima laicima na čelu sa rektorom svetišta i župnikom mons. Zlatkom

Korenom. Naše zahvale u ovom trenutku idu osobito za ono što smo primili u osobnom,

obiteljskom i općenito crkvenom životu tijekom godine. Koliko je ljudi, pojedinaca i obitelji u

ovom Marijanskom svetištu ove godine pronašlo utjehu, odgovore na teška života pitanja ili

pak nakon sakramenta pomirenja otišlo mirno svojim kućama, u svoje obitelji, i na svoja

radna mjesta! Sve to ne bi se dogodilo bez Marije i naše pobožnosti BDM.

Jedan od onih kojemu je na osobit način bila na srcu i Marija, i hrvatski narod i Katolička

Crkva je bio blaženi Alojzije Stepinac. On je kao zagrebački nadbiskup hrabro nosio „teret

nevolja“ hrvatskoga naroda u teškim vremenima. Bio je svjestan da to ne može sam, stoga se

od početka svoje biskupske službe želio uteći u zagovor „Gospi Bistričkoj“.

Zavjetna hodočašća grada Zagreba „Bistričkoj Gospi“ odvijala su se odavno. No, kao mladi

nadbiskup koadjutor Alojzije Stepinac je tim zavjetnim hodočašćima dao poseban pečat od

1934. godine kada je 7. srpnja nešto poslije 4 sata ujutro i sv. Mise u crkvi sv. Marka u

Zagrebu poveo pješačko hodočašće na Mariju Bistricu. Posebno svečano je bilo 1935. godine

o 250. obljetnici pronalaženja i prigodom krunjenja kipa Majke Božje Bistričke. Da, ove

godine slavimo 80. obljetnicu krunjenja Bistričke Gospe, i zahvalni smo dobrom Bogu što

smo imali u teškim ratnim i poratnim vremenima komunizma svetoga nadbiskupa Alojzija

Stepinca. Nalazeći se ovdje, na Mariji Bistrici, na prostore „Crkve na otvorenom“ koja nosi

ime blaženoga Alojzija Stepinca, ne možemo ne susresti se iskreno s pitanjem: Zašto nekima i

danas, kao i onih godina kada je vodio zavjetna zagrebačka pješačka hodočašća na Mariju

Bistricu, smeta svetački lik Alojzija Stepinca? Ako uzmete u ruke ondašnji i današnji tisak

uvjerit ćete se da je riječ o istim i crkvenim i društvenim čimbenicima susjedne nam države.

Svetac, pravi svetac, ne može nikada ostaviti čovjeka ravnodušnim: ili se sveca poštuje i od

njega traži zagovor i pomoć ili mu se – zbog vlastitog načina života koji je u suprotnosti sa

svečevom– protivi i javno protivi! Jednom zgodom je rekao zagrebački nadbiskup, kardinal

Josip Bozanić:“U životu blaženoga Alojzija Stepinca ništa nije išlo lako“. Tako je i sa

završnim činom proglašenja svetim blaženoga Alojzija Stepinca. Nadamo se da će te „izvan

crkvene“ zapreke ipak na vrijeme biti uklonjene. Do tada želimo da svi oni – i na crkvenoj i

na društvenoj razini u Hrvatskoj koji to trebaju – učine odgovorno svoj dio posla.

Sestre i braćo, nećemo, i ne smijemo dopustiti da se netko „treći“ postavi između hrvatskoga

katoličkog puka i Svetoga Oca. Ako se to već dijelom događa u Hrvatskoj, to sasvim sigurno

„nije Stepinčev duh“ i on se na nebu tome ne raduje. Tome se raduju oni kojima nije drago da

je u biće hrvatskoga naroda utkana vjera i vjernost Bogu i Crkvi sa rimskim biskupom.

Živimo u vremenu koje vapi za velikanima duha i za moralnim autoritetima poput blaženoga

Alojzija Stepinca i Sluge Božjega kardinala Franje Kuharića.

Oni su kao prvaci Crkve u Hrvata okupljali, povezivali i svojim životom i radom svjedočili

toliko potrebno zajedništvo i hrvatsko Crkvi i u hrvatskom narodu. I danas nam je potrebno to

crkveno zajedništvo – i sjevera i juga – i istoka i zapada Hrvatske.

Neka BDM, Gospa Bistrička iznova poveže hrvatski vjernički narod a svakome od nas neka

bude istinskom zagovornicom na našem životnom putu.

Amen!

Kako do nas?

Na vrh