Zahvalnica
Sestre i braćo!
Nevolja zbližava ljude; u nevolji i poteškoćama okrećemo se jedni drugima i kao vjernici
svome Bogu. Naše ljudsko i vjerničko iskustvo, a posebno iskustvo Domovinskoga rata,
govori nam koliko smo kadri jedni za druge učiniti, a nadasve nesebično i žurno priskočiti u
pomoć potrebnom, izgubljenom, ranjenom, bolesnom… To na osobit način mogu potvrditi
hrvatski branitelji, i vi danas ovdje prisutni. Jedna poslovica govori: „Nevolja uči moliti“!
U nevolji tražimo pomoć i izlaz… Zašto su hrvatski branitelji oko vrata nosili krunicu?
Mnogi, možda većina, nisu tada znali moliti krunicu. No nevolja ih je naučila moliti krunicu a
molitva je mnogima promijenila i preokrenula život iz pakla poroka u normalan život. Zbog
toga mnogi i dalje mole krunicu, nose je oko vrata, idu redovito na sv. Misu i hodočaste u
marijanska svetišta a napose u nacionalno hrvatsko marijansko svetište, na Mariju Bistricu. I
danas smo se ovdje okupili oko Majke Božje Bistričke kao hodočasnici, romari, poput brojnih
naraštaja Hrvata katolika u teškoj i nepravdama ispunjenoj povijesti.
U životu se često, a za neke bi se moglo reći previše često, susrećemo s problemima,
bolestima i nevoljama različite vrste. Događa nam se da se pokolebamo, želimo odustati, ne
boriti se, upadamo u rezignaciju… I tada se kao vjernici pitamo: Kako dalje? Što učiniti? Tko
mi može pomoći? Današnje evanđelje donosi primjer slijepca Bartimeja, prosjaka koji je
danima sjedio „kraj puta“ i prosio. Ništa se nije mijenjalo u njegovu životu, iz dana u dan
isto… I tada, u jednom trenutku dogodila se promjena! Susreo je Isusa. Na putu iz Jerihona
prema Jeruzalemu, Svetom gradu u kojem će biti osuđen, pribijen na križ i uskrsnuti, Isusa
prati „silno mnoštvo“. Slijepac Bartimej je čuo da je riječ o proroku koji prolazi putem i stoga
stane vikati: „Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!“ Može li glas jednog prosjaka „pored puta“
doprijeti do Isusa koji se nalazi okružen mnoštvom? Slijepca su, vjerojatno, najprije
primijetili ljudi oko Isusa! Što ti ljudi, Isusovi pratitelji čine? Evanđelje bilježi kako su oni
„ušutkivali“ slijepca Bartimeja. Zašto? Zašto oni nisu Isusu rekli: Učitelju, tu pokraj puta
nalazi se slijepi prosjak koji te moli za pomoć? Ne samo da to ne čine, nego im „smeta“ što
siromah, prosjak remeti „njihov mir“. U sebi ili glasno su govorili: „Budi miran! Nemoj nas
uznemiravati, što ne vidiš da želimo biti s Učiteljem, želimo ga slušati i slijediti“!
Sestre i braćo, ne događa li se slično i današnjem čovjeku, i općenito svijetu u kojem živimo,
a možda i nama! Današnji čovjek na različite načine traži duhovno, moli se i čezne za
kontaktom s božanstvom pa i s Bogom! Pitanje svih pitanja jest: Kako to činiti? Može li se
doći u kontakt s Bogom ako zaobiđemo, prekoračimo i ne želimo vidjeti čovjeka pored sebe, a
posebno onoga koji je u nevolji? Isus u današnjem evanđelju svjedoči da to nije moguće. Kod
dragoga Boga ne prolazi teorija bez prakse, izgovorena riječ i vanjsko namješteno ponašanje
bez unutarnjeg obraćenja i konkretnog odnosa prema sestri i bratu koji su nam se našli na
životnom putu.
Pogledajmo što je Isus učinio u slučaju slijepca Bartimeja? Bartimej, sin Timejev nije se dao
ušutkati i dalje je vikao: „Sine Davidov, smiluj mi se“. Isus čini dvije stvari. Prva se odnosi
na mnoštvo koje ga okružuje. Možda bismo mi očekivali da će Isus izaći iz mnoštva koje ga
okružuje i doći do slijepca Bartimeja i tako učiniti vanjski znak. Ne, on to ne čini. Suprotno
od toga čini drugi znak: Isus kaže ljudima oko sebe, mnoštvu: „Pozovite ga!“. Isus ne može
proći pored čovjeka koji trpi, koji je u nevolji a da mu ne pomogne. On želi da se ljudi oko
njega pokrenu, da i oni nešto učine; zapravo Isus želi da progledaju jer su u ovom trenutku
slijepi na trpljenje nevolju koja je pored njih, ne vide čovjeka koji je u nevolji; ravnodušni su
prema njemu; nije ih briga… Isus nastupa pedagoški i pokazuje i nama danas put kojim nam
je ići u našem svakidašnjem životu.
Druga stvar se odnosi na pojedinca, na čovjeka u nevolji. Slijepac Bartimej je ustrajan i ništa
ga ne može zaustaviti na putu do proroka, do Isusa, do Boga. U susretu s Isusom događa se
čudo, i to višestruko. Nisu se samo otvorila dva Bartimejeva oka; mnoge oči mnoštva oko
Isusa su se otvorile u odnosu na nevolju slijepca „pored puta“. Upravo je to Isus želio. On i
danas želi ukazati na druge vrste sljepoće u kojima se nalazi današnji čovjek. Riječ je o
sljepoći u kojoj gledamo vlastitim očima a krivo vidimo, slušamo i sudjelujemo u raspravama
a krivo prosuđujemo… Riječ je o sljepoći srca, savjesti, sljepoći zaključivanja, sljepoći
ljudskosti i vjere. Ta druga vrsta sljepoće je danas u našoj Hrvatskoj veoma opasna i može
nas u budućnosti odvesti u još veće nevolje, još veće probleme: sve teže se živi, mladi koje je
Hrvatska obrazovala i u njih materijalno uložila odlaze u inozemstvo tražeći posao; sve je
manje kolijevki a sve više ljesova; možemo li očekivati vlast koja će konačno početi voditi
računa o općem dobru, o nužno potrebnom zajedništvu koje je preduvjet bolje hrvatske
budućnosti za sve, baš za sve? Ili ćemo kao i u mnogo slučajeva u hrvatskoj povijesti
optuživati jedni druge zaboravljajući pri tom da jedino zajedno, jedino ako ćemo biti kadri
„skupiti glave“ možemo bolje i ljudskije živjeti u ovoj prelijepoj zemlji koju nam je dragi Bog
darovao na upravljanje a ne na bezdušno gospodarenje. Da, tjedni i dani koji su pred nama
iznimno su važni za hrvatsku budućnost – i političku, i nacionalnu i vjersku!
Sestre i braćo, patnja, nevolja i nepravde prate hrvatski narod od početka naše povijesti u
ovoj prelijepoj zemlji Hrvatskoj. U svojim poteškoćama, osobnim, obiteljskim ali i
društvenim i nacionalnim kao i crkvenim Hrvati katolici su se uvijek utjecali u pomoći
Mariji… Koliko ljudi, stotine tisuća vjernika, je ove godine hodočastilo u Mariju Bistricu i
molilo „Bistričku Gospu“ za pomoć. Marija se duboko usjekla u vjersko i nacionalno biće
hrvatskoga čovjeka. Ova nedjelja je zahvalnica za sve ono što je Gospa Bistrička učinila,
pomogla, potakla, usmjerila u našem konkretnom životu, u našim obiteljima, u našim
zajednicama…
Danas je ovdje na Mariji Bistrici u prvom planu ZAHVALA – zahvala dobrom Bogu, Majci
Mariji kao zagovornici, tješiteljici i pratiteljici u našem životu kao i zahvala brojnim
svećenicima, vjernicima laicima na čelu sa rektorom svetišta i župnikom mons. Zlatkom
Korenom. Naše zahvale u ovom trenutku idu osobito za ono što smo primili u osobnom,
obiteljskom i općenito crkvenom životu tijekom godine. Koliko je ljudi, pojedinaca i obitelji u
ovom Marijanskom svetištu ove godine pronašlo utjehu, odgovore na teška života pitanja ili
pak nakon sakramenta pomirenja otišlo mirno svojim kućama, u svoje obitelji, i na svoja
radna mjesta! Sve to ne bi se dogodilo bez Marije i naše pobožnosti BDM.
Jedan od onih kojemu je na osobit način bila na srcu i Marija, i hrvatski narod i Katolička
Crkva je bio blaženi Alojzije Stepinac. On je kao zagrebački nadbiskup hrabro nosio „teret
nevolja“ hrvatskoga naroda u teškim vremenima. Bio je svjestan da to ne može sam, stoga se
od početka svoje biskupske službe želio uteći u zagovor „Gospi Bistričkoj“.
Zavjetna hodočašća grada Zagreba „Bistričkoj Gospi“ odvijala su se odavno. No, kao mladi
nadbiskup koadjutor Alojzije Stepinac je tim zavjetnim hodočašćima dao poseban pečat od
1934. godine kada je 7. srpnja nešto poslije 4 sata ujutro i sv. Mise u crkvi sv. Marka u
Zagrebu poveo pješačko hodočašće na Mariju Bistricu. Posebno svečano je bilo 1935. godine
o 250. obljetnici pronalaženja i prigodom krunjenja kipa Majke Božje Bistričke. Da, ove
godine slavimo 80. obljetnicu krunjenja Bistričke Gospe, i zahvalni smo dobrom Bogu što
smo imali u teškim ratnim i poratnim vremenima komunizma svetoga nadbiskupa Alojzija
Stepinca. Nalazeći se ovdje, na Mariji Bistrici, na prostore „Crkve na otvorenom“ koja nosi
ime blaženoga Alojzija Stepinca, ne možemo ne susresti se iskreno s pitanjem: Zašto nekima i
danas, kao i onih godina kada je vodio zavjetna zagrebačka pješačka hodočašća na Mariju
Bistricu, smeta svetački lik Alojzija Stepinca? Ako uzmete u ruke ondašnji i današnji tisak
uvjerit ćete se da je riječ o istim i crkvenim i društvenim čimbenicima susjedne nam države.
Svetac, pravi svetac, ne može nikada ostaviti čovjeka ravnodušnim: ili se sveca poštuje i od
njega traži zagovor i pomoć ili mu se – zbog vlastitog načina života koji je u suprotnosti sa
svečevom– protivi i javno protivi! Jednom zgodom je rekao zagrebački nadbiskup, kardinal
Josip Bozanić:“U životu blaženoga Alojzija Stepinca ništa nije išlo lako“. Tako je i sa
završnim činom proglašenja svetim blaženoga Alojzija Stepinca. Nadamo se da će te „izvan
crkvene“ zapreke ipak na vrijeme biti uklonjene. Do tada želimo da svi oni – i na crkvenoj i
na društvenoj razini u Hrvatskoj koji to trebaju – učine odgovorno svoj dio posla.
Sestre i braćo, nećemo, i ne smijemo dopustiti da se netko „treći“ postavi između hrvatskoga
katoličkog puka i Svetoga Oca. Ako se to već dijelom događa u Hrvatskoj, to sasvim sigurno
„nije Stepinčev duh“ i on se na nebu tome ne raduje. Tome se raduju oni kojima nije drago da
je u biće hrvatskoga naroda utkana vjera i vjernost Bogu i Crkvi sa rimskim biskupom.
Živimo u vremenu koje vapi za velikanima duha i za moralnim autoritetima poput blaženoga
Alojzija Stepinca i Sluge Božjega kardinala Franje Kuharića.
Oni su kao prvaci Crkve u Hrvata okupljali, povezivali i svojim životom i radom svjedočili
toliko potrebno zajedništvo i hrvatsko Crkvi i u hrvatskom narodu. I danas nam je potrebno to
crkveno zajedništvo – i sjevera i juga – i istoka i zapada Hrvatske.
Neka BDM, Gospa Bistrička iznova poveže hrvatski vjernički narod a svakome od nas neka
bude istinskom zagovornicom na našem životnom putu.
Amen!