Rektor Svetišta MBB preč. Domagoj Matošević dao veliki intervju za Vijenac

Za novi broj Vijenca Matice hrvatske veliki  intervju dao je rektor Svetišta MBB-e preč. Domagoj Matošević

s njim je razgovarao Branimir Bilić, a prenosimo ga u cijelosti

Hrvatsko nacionalno svetište Majke Božje Bistričke istinska je duša duše Hrvatske. Ono je vjersko i duhovno sjedište hrvatskoga naroda koje godišnje pohodi više od milijun hodočasnika i ljudi dobre volje. Pohodili su ga i rimski pape i svjetski državnici i intelektualci, a najviše obični katolički puk. Redoviti hodočasnici bili su kardinal Alojzije Stepinac i kardinal Franjo Kuharić, kao i svi nadbiskupi zagrebački do dana današnjega. Marija Bistrica ima više od tri stoljeća dugu vjersku, duhovnu i kulturnu povijest. Čudesnom crnom kipu Majke Božje Bistričke hodočasti se više od 300 godina. U svojoj povijesti Marija Bistrica posebice bilježi Marijanski kongres 1971. i Nacionalni euharistijski kongres 1984, koji je pohodilo više od 200 tisuća vjernika.

Posebno veliki dan za Hrvatsko nacionalno svetište Majke Božje Bistričke i cijelu Hrvatsku bio je 3. listopada 1998. kada je sveti papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici kardinala Alojzija Stepinca proglasio blaženim pred više od pola milijuna vjernika. Zanimljivo je i da je ideja o osnivanju Matice ilirske prvi put spomenuta u Mariji Bistrici.

Već je devet godina rektor Hrvatskog nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke katolički svećenik, magistar Domagoj Matošević, koji je Katolički bogoslovni fakultet završio u Zagrebu, a teologiju pastorala magistrirao u Rimu. Svi bolji poznavatelji i prijatelji gospodina Matoševića opisuju kao mladog, tihog, skromnog, poniznog, obrazovanog i empatičnog svećenika koji rado okuplja obitelji i mlade, a sebe potpuno daruje živoj Kristovoj crkvi. Kao i svemu drugome u životu, možda još i više, Uskrsu se veseli kao dijete, i rado se odazvao razgovoru za uskrsni broj Vijenca.

Poštovani rektore Matoševiću, što vama kao čovjeku vjerniku i svećeniku znači Uskrs?

Prije svega hvala vam za dar ovog lijepog uvoda u naš razgovor. Na jednom mjestu apostol Pavao rekao je mladoj kršćanskoj zajednici onu poznatu rečenicu: „Ako Isus nije uskrsnuo, onda je uzaludna naša vjera“. U tom smislu i za mene osobno Uskrs bi bio sve ono što je suprotno od uzaludnosti, a to znači smisao, život, optimizam, nada.

Mi svećenici svakodnevno se susrećemo s pitanjem smrti jer pohodimo starije i bolesne, sudjelujemo na sprovodima i na ispraćajima, svakodnevno vodimo svete mise zadušnice. Temeljna poruka u svim tim susretima, kada razmišljamo o ljudskoj patnji i o  prolaznosti ljudskog života, pa i smrti, jest upravo poruka Uskrsa da smrt nije kraj, da je svaki čovjek stvoren za vječnost, za onostrano, i da Isusovo uskrsnuće daje svakome od nas dublji smisao života i veliku radost. A ta radost izvire baš iz toga što nam je Bog darovao nešto što, biblijski rečeno, “uho još nije čulo, a oko nije vidjelo“.  Bog je to darovao onima koji ga ljube.

Sjećate li se svojih dječjih Uskrsa, kako su tada izgledali?

Mislim da je djeci puno više u pamćenju Božić zbog božićne jelke, jaslica i poklona. On je možda za djecu primamljiviji. Mi smo u uskrsnom vremenu uvijek farbali jaja, uređivala se kuća, imali bismo uskrsne vijence. Sjećam se mog dječjeg Uskrsa jer sam uvijek ministrirao pa su to bili liturgijski bogati dani. Bilo mi je uvijek zanimljivo kako župnik na Veliki četvrtak pere noge apostolima, a na Veliki petak ljubi se križ i klanja mu se. Zanimljivo je bilo uskrsno bdijenje kada se u Crkvi, koja je bila u tami, osvijetljena samo svijećom, čitala Božja riječ. Možda su te mise trajale i duže, ali mi smo uvijek uživali u tome jer su se okupili moji prijatelji i čitava župna zajednica. Družili bismo se kroz te susrete i onda bismo uvijek Uskrs doživjeli posebno radosno i sretno.

Recite mi što znači godišnje u Hrvatskom nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke primiti milijun hodočasnika i sve ih duhovno nahraniti, napojiti i utješiti.

 Za mene je naša Marija Bistrica, ali vjerujem da je takvo i svako drugo veliko marijansko svetište, posebna duhovna oaza u koju ljudi žele doći baš zbog duhovnog ohrabrenja i obnove. Prva razina našeg darivanja hodočasnicima jest ta duhovna ponuda. Dakle, trudimo se da svete mise u svetištu budu lijepe, da propovijedi budu ohrabrujuće, da biblijske poruke i pjevanje budu lijepi i da liturgija bude u znaku slavlja. S tim je povezano i to što se mnogi hodočasnici, kada dođu u marijanska svetišta, žele ispovjediti. Organizirane su, dakle, i svete ispovijedi. Dakle, to je prva dimenzija te duhovne blizine s hodočasnicima koji dolaze. Ali nije to sve. Mnogi dolaze u svetišta zbog ljepote arhitekture, umjetnosti, kulture i spomenika. Na primjer kada dođem u Rim, u Baziliku sv. Pavla, Baziliku sv. Ivana Lateranskog ili Baziliku sv. Petra… Mi se divimo ljepoti arhitekture i preko nje nam govori Gospodin. Osobito na takvim važnim mjestima, moramo se brinuti za tu kulturnu baštinu. To je dosta zahtjevno zato što ta kulturna baština traži da je se obnavlja na stručan način, da se na nju pazi i da se o njoj brine. Mi smo imali puno zahvata nakon potresa koji su zadesili Hrvatsku 2020. Bogu hvala, uspješno smo ih završili. I to je jedan veliki dio organizacije koji se možda ne vidi, a jako je bitan.

Svetište blista, bazilika je prekrasna.

A treća je razina, uz duhovnu i kulturnu, i ljepota prirode. Naša kalvarija je prekrasna, Hrvatsko zagorje je jako lijepo sa svojim brežuljcima, šumama, malim cestama i  kletima… I tu treba uložiti određeni napor. Jer ako neki hodočasnik dođe u svetište pa vidi da je neki cvijet lijepo posađen, da je trava uredno pokošena, i to je jedan znak da je taj hodočasnik dobrodošao i da želimo da se ovdje lijepo osjeća. To su sve razine na koje trebamo paziti svi mi tu, čitav tim koji se brine za naše hodočasnike.

I sami ste hodočasnik. Vratili ste se ovih dana iz Rima s velikom skupinom vaših župljana. Uz to ste i sportaš, pješačite, igrate nogomet, biciklirate. Možete li preciznije reći što traži, za čim vapi duša hodočasnika?

Nekada su ljudi uvijek u svetišta dolazili pješice, dok još nije bilo vlaka, autobusa, automobila. Ta je tradicija hodanja, bez obzira na sredstva s kojima danas možemo putovati, ostala. Primjećujem da ljudi jako vole pješačiti. Zašto? Prije svega zato što je to jedan fizički napor i ide se prema nekom cilju. Obično mnogi hodočasnici pješače u malim grupama, zajednicama, provodeći vrijeme u razgovoru, u molitvi, u šali, u podjeli života. A to nam danas nedostaje. Danas tako malo razgovaramo, komuniciramo. Umreženi smo, ali ne razgovaramo, ne dijelimo, ne dotičemo se dubokih životnih tema. Ne dijelimo baš ono što je duboko u nama i mislim da na putu hodočašća to čovjek može. Važno je i to što se pješačeći prolazi kroz prirodu, a preko nje nam Bog govori, i onda se dolazi do određenog cilja. Zato mislim da ćemo u budućnosti imati sve veći broj hodočasnika pješaka za koje trebamo osigurati dobre i sigurne hodočasničke putove i staze, što više udaljene od prometa, a što više u prirodi. Zbog svih ovih razloga koje sam naveo imam osjećaj da je to potreba suvremenog čovjeka.

Cijela domovinska i iseljena Hrvatska hodočasti u Mariju Bistricu. Mnogi ljudi dobre volje dolaze ovdje. Svi oni dolaze s teškim križevima. Kako utješiti takvog čovjeka, takvog hodočasnika?

Negdje sam pročitao da je u Americi u kršćanskim zajednicama provedeno istraživanje o tome koje su to kršćanske zajednice i koji svećenici i pastori oko kojih se okuplja najveći broj ljudi. Zanimljiv je zaključak taj da su to one zajednice koje ljudima vraćaju nadu. I to mi je jako zanimljivo. Dakle, ljudi su danas potrebiti ohrabrenja, potrebiti su nade i mislim da svetišta moraju biti mjesto nade. S ovakvih se duhovnih mjesta čovjek vraća svojoj kući, svom svakodnevnom životu i problemima, okrijepljen i ohrabren, s novom nadom i novom snagom.

U tom smislu hodočašća nikada nisu duhovni bijeg od stvarnosti. Sjetimo se kad je Isus s učenicima otišao na goru preobraženja pa su onda oni poželjeli ostati tamo jer im je bilo lijepo, a on ih je pozvao da se vrate u svakodnevicu. Mi dolazimo ovdje da bismo bili preobraženi, da bi nas Gospodin utješio, da bi nam darovao nadu kako bismo se vratili u naš svakodnevni život. Mislim da u tome uvijek trebamo vjerovati u Božju providnost. Toliko puta netko čuje za sebe neku riječ. Neka riječ nekoga dotakne dok drugome ništa ne znači. Neka gesta nekoga dotakne, neka pjesma ili razgovor nekoga dotaknu. Puno je načina preko kojih Bog može dotaknuti i ohrabriti hodočasnike, ali ja bih ipak rekao da je središnje to da ljudima darujemo i vraćamo nadu.

Gospodine rektore, što u ovom vremenu ili vremenima teške globalne i lokalne krize, možemo reći da je ona i moralna i duhovna i kulturna i socijalna,  propovijedate obiteljima, posebice mladim ljudima?

Meni je uvijek draga ona rečenica poznatog psihoterapeuta Viktora Frankla koji je rekao da je kriza uvijek jedna prilika za rast, a postoji još jedna njegova zanimljiva rečenica: „Iz ruševina se najljepše vide zvijezde“. Što to zapravo znači? Mi se ponekad, kada se dogodi neka kriza, uplašimo, jer kriza je nešto što nas natkriljuje, neki problem kojim mi više ne možemo sami upravljati i njime gospodariti. Ali nekada je životna kriza prilika za rast i za izgradnju. Pa kakvi bismo mi bili ljudi kada ne bismo imali kriza, pa ne bismo ništa naučili, ne bismo se formirali. Neki od najznačajnijih ljudi imali su prokušani život, prošli su dosta različitih kušnja. Mi s tim ljudima volimo razgovarati. Te ljude volimo poslušati, jer oni su iskusili realan život. Za nas kršćane kriza je prilika da pustimo svoje korijenje još dublje u razmišljanju o svom životu i još dublje prema Bogu. Sveti Antun Pustinjak to je jako lijepo rekao, da u duhovnom životu oluje pomažu da neka biljka pusti dublje korijenje kako je ta oluja ne bi iščupala. Poslije svake krize, koje znamo dobro proći s Bogom i bližnjima, snažniji smo.

Kako u svijetu i društvima nasilja, licemjerja dvoličnosti i sebičnosti, suosjećati s bolesnima, s ranjenima, sa siromašnima, s napuštenima? Možda je to središnje pitanje gdje se kao ljudi možemo pokazati i dokazati.

Dobro ste to rekli, naš suvremeni svijet poprilično je egoističan. Stavljen je naglasak na uspjeh pojedinca i bitno je samo to da meni bude dobro. A kako je drugima, to je možda manje bitno. Ali Isusova je poruka, poruka Evanđelja, potpuno suprotna. Tu mi uvijek dolazi na pamet ona prekrasna prispodoba o milosrdnom Samarijancu koja govori o čovjeku kojega su pljačkaši istukli, opljačkali i ostavili polumrtva da leži na putu prema Jerihonu, pa je prolazio neki farizej i zaobišao ga je i neki svećenik ga je isto zaobišao. Onda je došao taj Samarijanac koji je zastao. Imao je sućuti, pogodila ga je situacija tog čovjeka i ja bih rekao da su empatija i sućut prvi korak ka tome da ne budemo tako egoistični i zatvoreni, da ne napravimo zidove oko sebe, da ne vidimo potrebe ljudi koji su oko nas. A onda i sućut – da nas pogodi ako netko trpi, da nas tjera u akciju, da učinimo što možemo. Samarijanac se sagnuo, povio je rane tom izranjavanom čovjeku. Odveo ga je u neku gostionicu i rekao je da se pobrinu za njega. Znači, odveo ga je u zajednicu. I to nam govori da ne možemo sami pomoći onima koji trpe. Možemo, ali trebamo to zajednički raditi i to je izazov za Crkvu. Što je naše društvo sebičnije i egoističnije Isusova Crkva bi trebala biti drugačija. To je veliki izazov za nas. Postavlja se pitanje jesmo li mi poput ovog društva ili je ipak ostalo onog pravog duha kojega Isus želi u našim zajednicama.

Možda je središnje pitanje našeg vremena i naših življenja ono kako razlikovati dobro od zla, kako ne suditi drugima, kako znati oprostiti i kako na kraju biti zahvalan.

Pustinjaci, prvi redovnici, rekli su da je najvažnija kršćanska krepost krepost razlučivanja. Tu je krepost razvio sveti Ignacije Lojolski, osnivač isusovaca. On je rekao da razlučivati znači prepoznati pokrete moje duše, moga srca. Zašto prepoznati? Da bismo vidjeli one pokrete koji nas vode prema dobrome i da te pokrete nekako uhvatimo i usvojimo. Ali isto tako trebamo prepoznati pokrete koji nas vode prema lošem i oduprijeti im se. Dakle prvi je zadatak u duhovnom životu svakog od nas razlučiti ono što nam je u srcu, što nas vodi prema dobrome i što nas vodi prema lošemu. To je naizgled jednostavno. Mi često znamo što je dobro i što je loše, ali postupamo li uvijek tako? Pa ne. Nekad znamo da je nešto loše, ali ipak to učinimo.

Duhovno razlučivanje vodi nas prema duhovnoj borbi, duhovnom treningu, koji zahtijeva određeni napor. Meni se sviđa jedna rečenica svetog Augustina. Njemu je došao na ispovijed jedan penitent koji uvijek ponavlja iste grijehe. Uvijek je padao na istim stvarima i onda mu je sveti Augustin rekao: „Ako te Bog na kraju tvog života ne dočeka kao pobjednika, neka te barem dočeka kao borca.“ Duhovni život nije uvijek život pobjede, ali bitno je truditi se i boriti se. Bitno je da prepoznajemo ono što nije dobro, prije svega u nama, i ako se protiv toga borimo, iako nećemo uvijek uspjeti, to je dovoljno. Proces duhovnog razlučivanja stvarno je važan za duhovni život. Ako ga zanemarimo, onda smo zapravo nošeni našom tjelesnošću, našim instinktima i nemamo snažan ja, ne izgrađujemo naš identitet.

I onda bismo pritom rado sudili drugima i drugačijima od sebe jer mislimo da smo samo mi važni.

Pa da, onda nas to vodi u taj farizejski mentalitet, gdje, kao što je Isus rekao, namećemo terete drugima, a sami ni da bi prstom makli dio tog tereta.

Što danas vama i uopće našem društvu, našim građanima i vjernicima, znači biti zahvalan?

To je dobro pitanje. Isus je više puta rekao: „Ono što sijemo, to ćemo i žeti“. Ako mi sijemo zahvalnost, znamo u svakom trenutku reći „Bože, hvala ti“. Meni je sveti Franjo u tome bio izvanredan, on je rekao: „Hvala ti za brata Sunce, za sestricu kišu, za brata vjetar.“ Čak je i smrt nazvao sestricom, primjećivao je i zahvaljivao za sve ono što se događa oko njega. Dakle sijao je dobro, a onda je i plod bio dobar i pozitivan. Ali ako mi svakodnevno gunđamo, ružno govorimo, odgovaramo pa netko ide i korak dalje da psuje, da proklinje, stalno sijemo nešto što je trulo, što nije dobro, a od trulog sjemena nema ploda. Plod našega života uvelike ovisi o tome što sijemo, o našim riječima. Riječi zahvale, primjećivanje malih, sitnih, lijepih, smislenih stvari, su sijanje dobrog sjemena, a onda je i okruženje oko nas puno dobrih plodova.

Možete li mi kazati čemu je vas osobno vaša i naša katolička vjera naučila, kako ste u mnogočlanoj obitelji odgajani za život i koje vi osobno vrline najviše cijenite kod čovjeka?

 Ja sam u krugu obitelji primio dobar vjerski odgoj, ljubav prema Crkvi, prema svetoj misi. Mada moram priznati da mi je u jednom dijelu mladenaštva, adolescencije to malo i smetalo. Možda da se mene pitalo, ne bih tada baš svake nedjelje išao na misu. Normalno je da sam imao otpor prema tome, sve do onog trenutka dok nisam doživio u svojoj zajednici  osobni susret s Bogom, shvatio da me Bog ljubi, da s Bogom mogu razgovarati kroz molitvu, dok nisam upoznao ljepotu Božje riječi i Biblije. Važno je da u obitelji možemo primiti puno stvari, ali svaki čovjek treba proći kroz osobni susret i iskustvo s Bogom. A onda nakon tog osobnog iskustva Crkvu više ne doživljavaš kao neku instituciju, kao hijerarhiju, kao neku organizaciju koja nešto nameće, nego kao širu obitelj, kao zajednicu u kojoj su mnogi ljudi, ima i svetih, ima i grešnih. Ono što mi je uvijek lijepo u crkvi su vrednote evanđelja, a to su baš vrednote za čovjeka. I čitava naša europska kultura bazirana je na evanđelju, od prava na ljudski život, dostojanstva svakog čovjeka itd. Te su vrednote vječne i ima smisla prema njima živjeti.

Kako vi kao već iskusni svećenik, upravitelj i rektor ovog hrvatskog nacionalnog svetišta i kao čovjek osobno doživljavate velike ratne nesreće i žrtve u Ukrajini u Izraelu, Gazi i drugdje u svijetu, patnje tolike djece, prognanika i izbjeglica, migranata i gladnih širom svijeta? I ono što me posebno zanima na koji je način Isus s njima danas?

Baš zahtjevno pitanje. Možda bismo mi u Hrvatskoj trebali malo bolje razumjeti te ljude jer ne tako davno i sami smo prolazili kroz Domovinski rat. Mnogi su ljudi tada morali napustiti svoje domove. Mnogi ljudi izgubili su nekoga od članova obitelji. Ja sam kao dijete vrijeme rata proveo u Zagrebu pa se sjećam sirena i podruma i različitih zvukova i bombardiranja. To ti uvijek negdje ostane. Ali to je u nekom puno manjem obliku nego u onome što se danas događa u Svetoj zemlji ili Ukrajini. I to je baš nevjerojatno. Nekad se govori o mračnom srednjem vijeku, a ja mislim da su 20. i 21. stoljeće još mračnija zbog razaranja i ubijanjima ljudi. Evo i ovdje u Mariji Bistrici imamo nekoliko obitelji iz Ukrajine, dječica su već bila na sakramentima. Pokušavamo na taj način, i kroz razgovor, biti blizu njima. Više puta je svetište posjetila i naša veleposlanica iz Ukrajine, pa smo dosta razgovarali. Možda se i u mjesecu srpnju odlučimo za posjet ukrajinskom nacionalnom marijanskom svetištu, a u desetom mjesecu ćemo ovdje u Mariji Bistrici imati susret svih rektora nacionalnih svetišta iz čitave Europe. Tada planiramo pozvati i njih jer na taj susret inače dolaze i svećenici iz grkokatoličkog nacionalnog svetišta iz Ukrajine. Možda su to neke poveznice, a vjerujem da će se kroz to onda i konkretizirati kako možemo jedni drugima pomagati. Stvarno trebamo i moliti za mir. Naše sestre u Karmelu stalno mole za mir. Treba i postiti i za mir, da se prekine to zlo i mržnja kojoj se ne vidi kraj. To je najgore.

Nema čovjeka koji se ne pita na koji je način Isus s tim teško ranjenim ljudima, posebice s djecom. Je li on s njima u njihovim patnjama, trpljenju? Ma gdje je?

To je dobro pitanje, na to nisam stigao odgovoriti. Pročitao sam na jednom mjestu iskustvo iz Auschwitza. Zatvorenici su bili zajedno i netko je bio proglašen krivim. I onda su povješali te ljude koji su bili krivi nizašto. Dok su drugi morali gledati kako oni umiru na vješalima, netko je povikao: „A gdje je tu Bog?“ A onda je netko odgovorio: „Visi na vješalu.“ Mislim da je to bit naše kršćanske poruke, da je Bog razapet. I mislim da je Bog najviše prisutan baš tamo gdje ljudi pate i da je u toj patnji tih naroda Gospodin itekako prisutan. To je jedan misterij zla. Zašto onda Bog to ne zaustavi? Veliki petak nam govori da je Bog toliko ljubio svijet da je darovao svoga Sina. Ali ne da sudi svijet, nego da se svijet po njemu spasi.

Kako se vi osobno danas u svijetu konzumerizma, novca koji je mjerilo svih stvari, blještavila, spektakla i različitih vrsta ovisnosti nosite s krizom društva, Crkve, krizom odgoja i obrazovanja, krizom morala? To je težak teret za svakog čovjeka, pa vjerujem i za svećenika.

Mi živimo u društvu u kojem živimo i sigurno je da su mnogi izazovi društva, pa i oni negativni, privlačni. Budimo iskreni, svi imamo Internet, mobitel, njima se koristimo i za mnoge dobre stvari, a kad prođe dan shvatimo da možda i previše gledamo mobitel, previše čitamo vijesti, portale, nije potrebno toliko. Možda bi bilo bolje pročitati neku knjigu. Te stvari su tako napravljene da nas privlače, da se malo izgubimo. Mislim da je dobro imati zdravi ispit savjesti na kraju dana, da vidimo gdje smo slobodni, a gdje smo zarobljeni. Što nas to zarobljava i gdje mogu nečemu reći: „Ne, hvala, mogu ja i bez toga.“ Sve je to jedna duhovna borba. Nije to jednostavno. Puno je izazova, osobito pred našim mladima. Njima je teže da u tehnološkom društvu u kojemu nisu jasne vrijednosti, nego je vrijednost ono što ja sam izaberem, na što imam pravo, izaberu prave vrijednosti. Važno je biti uz njih i pomoći im da se odluče za prave vrijednosti.

Mislite li da je važan svakodnevni dodir, svakodnevni razgovor, društvenost, socijalnost, bilo u crkvi bilo u drugim društvenim zajednicama? Da ti mladi ljudi uz sve te tehnologije, uz sav napredak koji se ne može zaustaviti, ali i uz sve ovisnosti koje ga prate trebaju spoznati da sve što se događa treba biti u službi čovjeka?

U društvu gdje se puno komunicira, a tako malo govori  o sebi, važno je stvoriti zajednice gdje možemo podijeliti ono što živimo i ono što jesmo. U tom smislu ne mislim da su mladi drugačiji nego prije. Imaju možda neke nove izazove. Trebamo im biti blizu, razumjeti ih, ohrabrivati ih, govoriti im pozitivno, biti uz njih. Možda nam suvremena tehnologija pomaže, dajemo nešto djeci da se mi ne bismo bavili s njima. Meni je to zanimljivo. Isus je bio s učenicima tri godine. Svaki dan je bio s njima. I nakon tri godine Petar ga je zatajio, Juda ga je izdao, a tri godine je bio s njima. Ako tražim rezultate od nekog mladog, trebam najprije razmotriti što sam ja njemu dao.

Zašto rado surađujete s kulturnim i ostalim udrugama, posebice sportskim, udrugama mladih, s Maticom hrvatskom, i zašto posebno okupljate obitelji, koje su danas napadnute više nego ikada, i skrbite i osobno za siromašne, potrebite i bolesne?

Kada sam došao u Mariju Bistricu, bio mi je jako drago da Ogranak Matice hrvatske u Mariji Bistrici ima dobru suradnju sa župom i sa svetištem. Zajedno organiziramo mnoge projekte i događaje, od Korizmenih tribina, izložaba, obilježavanja važnih povijesnih događaja koji su se odvili u Mariji Bistrici. Svjesni smo važnosti kulture i kulturnih sadržaja koji su potrebni u Zagorju. Na neki način tako nastavljamo i ono što je započeo opat Ivan Krizmanić u Mariji Bistrici, što su bili i počeci Matice ilirske.

U župi imamo i župni Caritas, dobro organiziran, prikupljamo hranu i druge stvari i pomažemo najpotrebitijima. Imamo biblijske susrete na koje pozivamo obitelji, roditelje. Želio bih da tu dajemo jedan veći doprinos, baš u obiteljskim zajednicama. Možda je to nekad i zahtjevno s obzirom na to da smo svetište pa kada nam započnu hodočasnički programi toliko je puno sadržaja da možda malo zanemarimo svoju župu. Lijepo je biti u svetištu, no ne možemo se kao neke druge župe posvetiti pojedincima zbog svih drugih koji nam dolaze.

Ima li gladnih i napuštenih u ovom kraju, u vremenu 21. stoljeća, znate li za te primjere i jeste li sve, zajedno s drugim dobrim ljudima pokrili?

Ima nekoliko obitelji i samaca koji su u potrebi. Rijetko je to i to su uvijek kompleksne životne situacije – siromaštvo, bolest ili možda neka ovisnost. Mi te ljude poznajemo i pomažemo koliko možemo, trudimo se da nekad i oni sami preuzmu odgovornost za život, da ne očekuju sve od nekoga drugoga. Nekada se u tome uspije, nekad se ne uspije, ali načelno mislim da iz godine u godinu materijalna situacija u našoj župi i nije toliko loša. Svatko tko želi raditi može pronaći posao i od svog rada dostojanstveno živjeti. Naravno, uvijek bi moglo i bolje, ali ja se ipak nadam da bi se u budućnosti dio naših župljana koji su otišli u inozemstvo mogli vratiti i dijeleći iskustvo koje su tamo stekli dati novi doprinos.

Pitao sam vas to jer će uskoro Uskrs 2024. Kome će Uskrs biti patnja i tuga, a kome radost i ljubav?

Mislim da to ne ovisi samo o materijalnom bogatstvu jer netko može biti jako bogat, a Uskrs mu može biti žalostan. I obrnuto, netko može biti materijalno siromašniji, a može biti sretan. Puno tu ovisi o nama, o našem srcu, o životnim okolnostima. Na nama je da ohrabrimo, da primijetimo, da širimo smisao oko sebe, u našem životu i životima oko nas. Neka nam to bude zadatak – da bude što manje onih koji će biti osamljeni, bez smisla, koji se neće osjećati voljenima. Jer tuga i razočaranost proizlaze iz osjećaja da čovjek nije voljen, da nije ljubljen, da nitko ne misli na njega. Ako je čovjek ljubljen, ako je nekome važan, onda je radostan.