Majčin dan - mons. Zlatko Koren

Sestro i brate!

Matoš zbori:

«Krajevi su ljudi, a ljudi su krajevi.

 Jer nije samo duša čovjek,

već je duša i zemlja, naš narod i naša povijest.

Hrvatska okolica je najbolja škola patriotizma»

Svaki čovjek ne samo da ima pravo na dom,

nego ima i pravo osjećati se sigurnim u svom domu.

Čovjek može živjeti na bilo kojem mjestu na zemaljskoj kugli,

ali samo jedno mjesto na svijetu se zove dom.

Mjesto gdje čovjek osjeća toplinu,

gdje ga veže neka nevidljiva nit

s kućama u susjedstvu, s drvećem i voćkama,

s mirisom trave i zvucima ptica,

sa zrakom koji ga okružuje.

Tko to od nas u snažnim trenucima života

ne osjeća svoj dom,

radost obiteljskog zajedništva,

miris blagdanskog stola.

Tko to od nas ne čuje u sebi pjev starih pjesama

i snagu veselja pretočenu u smijeh

nakon zajedničke igre.

Postoji neka nevidljiva povezanost između

čovjeka i prirode,

između čovjeka koji je načinjen od praha zemaljskog kako kaže knjiga postanka

i grude zemlje, tj. zemaljskog praha.

Teško je objasniti tu vezu,

ali zemlja na kojoj je čovjek učinio prve korake, prašina i pijesak u kojem se u djetinjstvu igrao,

kao da su ušli u krv svakoga čovjeka

i stvorili jednu čudnu simbiozu:

postali su kao magnet i željezo,

nešto što se neprestano privlači.

 

Da, braćo i sestre,

 «Krajevi su ljudi, a ljudi su krajevi».

 

Sabrali smo se danas na jednom proplanku

Zagorskog kraja.

 

Tom kraju isti Matoš kliče:

«Duša naša zagorski je kraj»

 

Ima nezaboravne miline u tom krajoliku,

u tom skladnom prelijevanju livada i polja

s blagim vinorodnim brežuljcima.

Zagorje je čarobno onda kada je okupano suncem,

čarobno kada ga miluje vjetar,

čarobno u proljetnim i jesenskim bojama,

čarobno u bjelini snijega,

čarobno kada je zastrto maglom…

Tu sljubljenost ovog čovjeka i ove zemlje

najbolje je izrazio pjesnik kada je spjevao stih:

«kad bi mogel, ja bi štel, celi breg bi sobom zel.»

I tu, u toj ljepoti  počiva ona druželjubiva nota

u kajkavskim pjesmama

«Sused moj dragi… dragi pajdaš…»

Da, čovjek nije biće sebeljubivo,

nego čovjek za drugoga.

Poznata je ljubav našeg čovjeka za ove brege,

za svaki dom i cijelu Domovinu.

Ona živi u svakom čovjeku,

 izbija na svjetlo dana u svakoj njegovoj riječi,

ona je tu u najdubljoj misli,

ona pulsira u najsnažnijem osjećaju.

Ona je toliko opipljiva u trenucima rastanka,

ona se hrani čežnjom povratka.

«Gda smo vre prešli kraj najzadnje

hiže vu suzah najemput sem bil.

Samo se bregima dragim obečal

Da vrnul se bum nazaj»

I baš to, onda kada smo daleko želimo se vratiti

kako bi oko nahranili ljepotom i

dušu ispuniti smislom…

i onda pjevamo meknite se sve gore da se bude

videlo Zagorje…

I što želimo vidjeti?

Želimo vidjeti i vinograde i voćnjake,

livade i polja,

 dvorce i hižice,

i brege i dole i škole i crkve…

No, pjesnik je neprevarljiv

zna on što je bitno:

«meknite se sve gore da se bude videlo Zagorje

da se bude videla zibelka šteri sem se zibal ja»,

 a uz zipku su majka i otac,

sestre i brat, baka i djed…

I zato, ali ne samo zato spravom se

Nacionalna proslava Majčina dana odvija

u Hrvatskom Zagorju.

 

Stoga u zahvalnosti čestitam inicijatorima i organizatorima ove svečanosti:

župniku prečasnom Ivanu Režeku

i njemu povjerenim župljanima,

profesoru doktoru Monsinjoru Juri Kolariću,

Društvu «Hrvatska žena grada Zagreba»,

i Družbi Braće hrvatskog zmaja.

Da, s pravom smo u Velikoj Erpenji

jer tu se nalazi spomenik hrvatskoj majci,

autora Ive Kerdića,

smješten uz staru baroknu crkvu sv. Triju Kraljeva.

 

U nacrtu Božje ljubavi i mudrosti,

svako majčinstvo zaslužuje pozornost,

poštivanje, čast i divljenje.

Ima u njemu nečeg velikog i uzvišenog,

jer se ne tiče samo ljubavi muškarca i žene

koji daruju zemaljski život novom stvorenju,

nego uključuje i vječnu ljubav Božju,

ljubav stvoritelja i Oca.

Slaveći Majčin dan želimo moliti,

da se u naše društvo i našu kulturu vrati

osjećaj poštivanja,

divljenja i čašćenja majčinstva.

Ova je proslava poziv kršćanskim obiteljima

da ne dopuste da ih zarazi propaganda

i kultura koja je protiv života,

već da se otvore kulturi evanđelja,

koja je izraz najdubljih i najistinskijih

potreba ljudskoga srca.

To je civilizacija ljubavi i života,

civilizacija poštivanja i čašćenja majčinstva.

To je civilizacija istine o čovjeku!

I danas nam je u hrvatskom društvu potrebna

ženska snaga

koja živi u nježnosti i stvaralačkoj maštovitosti;

koja brani život i očituje svoju vjeru;

koja zna izreći istinu na način koji prodire do srži,

ali ne odbacuje čovjeka;

koja prepoznaje opasnost,

ali se ne boji stupiti pred bilo koju razornu moć;

koja upozorava na stranputice

i ne odustaje od zajedništva;

koja poznaje rastanke i čekanja

ne gubeći nadu u radost povratka.

Danas blagoslovu neba povjeravamo žene

koje se raduju svom majčinstvu,

koje zahvaljuju Gospodinu za dar djeteta,

koje očekuju rođenje djeteta,

koje nesebično i s ljubavlju služe životu.

Silni Bože daruj svoju pomoć

i obdari povjerenjem i nadom žene

koje nailaze na poteškoće u ostvarenju

svog majčinstva

zbog nedostatka posla, stana, zdravlja,

razumijevanja i spremnosti od strane ukućana.

Nebeska Majko,

koja si podno križa bila ranjena u srce gubitkom svoga sina Isusa,

daruj utjehu i mir ženama koje su

u svom majčinstvu pogođene,

ponekad i tragičnom smrću djeteta,

kako bi ponovno pronašle hrabrost i snagu za života,

a na sve žene, čije je majčinstvo praćeno mnogim bolima i velikim brigama,

tjeskobama i razočaranjima zbog djece,

neka siđe pogled Marije,

Majke svake boli i svake nade.

Sestre i braćo!

Današnji je dan svetkovina radosne zahvalnosti!

Hvala i još jednom hvala!

Hvala Majkama, hvala ženama!!!

Učinimo to riječima Svetog

Pape Ivana Pavla drugog,

najvećeg prijatelja

Hrvatske i najdražeg bistričkog hodočasnika:

«Crkva izriče zahvalnost za sve žene

i za svaku pojedino:

za majke, sestre, supruge;

za žene koje su se u djevičanstvu posvetile Bogu;

za žene koje su se posvetile bezbrojnim ljudima koji čeznu za nesebičnom ljubavlju

drugog čovjeka;

za žene, koje u svojim obiteljima čuvaju temeljne znakove ljudskog zajedništva,

bdiju nad ljudskim bićima;

za žene koje su zaposlene

i nose tešku društvenu odgovornost;

za «vrsne» i za «slabe» žene – za sve:

za onakve kakve dolaze iz Božjeg srca

u svoj ljepoti

i punini bogatstva svoga ženskog bića.

Crkva izriče zahvalnost za sve žene

i za svaku pojedino!

 

Sestre i braćo!!!

Svetopisamski odlomak opisuje

mučeništvo svetog Stjepana riječima:

Onda se baci na koljena i povika iza glasa:
»Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!»

Kada to reče usnu.

U ovoj Godini milosrđa trebale bi nam neprestance odjekivati ove riječi svetog Stjepana.

Danas u ovom slavlju

i mi molimo oproštenje…

Oprosti nam Bože grijehe naše…

 

I pred kraj Golubov stih…

Uskrsjenajvećikršćanskiblagdan.

Uskrsnućeje – Isusovoi čovjekovo – najtvrđiorahkršćanskevjere,

ali i najradosnija jezgra «Radosne vijesti».

Čovjek ne svlači tijelo kao zmija kožu.

Čovjek ne ostavlja tijelo kao leptir ličinkin oklop.

Čovjekovo tijelo treba uskrsnuti.

Kršćanstvo je radosna vijest.

Osobita radost u Radosnoj vijesti

jest uskrsnuće tijela.

Koje li radosti, uskrsnuti u svojem tijelu.

Ovom istom, no proslavljenom.

Koje li radosti s uskrsnućem tijela drugih,

s kojima smo u ovom ili onom stupnju

dijelili životnu dionicu puta!

Neće se zavazda ugasiti oči

koje su nam sjale i koje su nas grijale.

Neće zauvijek usahnuti ruke

koje su nas privijale.

Neće nestati lice kojem smo se radovali,

za kojim čeznuli.

Neće se zavazda ukrutiti noge

s kojima smo išli ukorak.

Neće zavazda umuknuti usta koja su nas učila,

koja su nam tepala, koja su nam pjevala.

Ovo moje tijelo koje mi je omogućavalo mjesto pod suncem i smještaj na Božjem dlanu trajat će.

Ove oči, koje se nisu mogle nagledati,

i uši, koje se ne mogaše naslušati, oživjet će.

Ruke ove, koje su primale druge ruke,

noge ove koje su utiskivale trag, opstat će.

I lice ovo koje je prolazilo diljem zemlje

kao baklja,

kao voštanica, opet će prosjati,

i još kako.

I oči ove kao zjenica plamena opet će planuti.

Sestre i braćo!

Ovdje u Velikoj Erpenji

kraj groba Justine Mihanović

majke Antuna Mihanovića autora “Lijepe naše”

slobodno još jednom ponovimo...

 “Neće se zavazda ugasiti oči

koje su nam sjale i koje su nas grijale.

Neće zauvijek usahnuti ruke

koje su nas privijale.

Neće nestati lice kojem smo se radovali,

za kojim čeznuli.”

Ovim riječima silazimo sa Velike Erpenje

i prilazimo grobu svake naše majke

nošeni ljepotom zahvalnosti

i snagom Uskrsne vjere

i sklapamo ruke

i šapčemo molitvu

i prebiremo misli

i otiremo suze...

Danas svatko od nas želi Božjoj dobroti

 povjeriti svoju vlastitu majku,

bilo da je još u ovom životu

ili je prešla granicu smrti.

Danas smo ovdje, jer nas je ona rodila na život,

odgojila nas za vrednote života,

prenjela nam vjeru i ljubav Crkve.

Neka bude blagoslovljena,

blagoslovljena zauvijek, zbog dara života!!!

 

I ne zaboravimo...

Jer, čovjek, jer narod, živi tako i toliko dugo,

ne

«dok mu hrašće bura vije,

nego dok mu živo srce bije.»

Amen!