Arsen Dedić i Marija Bistrica
Doživjeti u cjelovitosti Hrvatsko nacionalno svetište Majke Božje Bistričke nije moguće samo doživljajem jednog trenutka. Potrebno je u Mariju Bistricu doći i onda kada je ona ispunjena brojnim moliteljima i onda kada je smirena s tek pokojim prolaznikom i onda kada je okupana žarkim suncem i onda kada je prekrivena bjelinom snijega i onda kada cvjeta bojama proljeća i onda kada je obučena šarenilom jeseni i onda i onda...
Da bi se Mariju Bistricu doživjelo u svoj svojoj ljepoti potrebno je zaustaviti pogled na ljepoti boja razigranog zvonika osvjetljenog najtoplijim reflektorom – nebeskim suncem; potrebno se uspeti na kalvarijski brežuljak i prošetati pogledom mekim bregima koji ga okružuju te zastati pred svakom postajom i proniknuti u dubinu umjetničkog izričaja. Potrebno je darovati vrijeme bistričkim arkadama, zastati pokraj zahvalnih pločica i gledati slike koje dočaravaju milosna uslišanja... Potrebno je otvoriti vrata bistričke bazilike, meditirati nad freskama Šulentića, Hegedušića i Generalića i doći pred Nju – crnu Gospu bistričku. Baš tu ne treba štedjeti vrijeme, naprotiv, treba se prepustiti govoru Neba, govoru Majke. No, da bi se moglo uroniti u cjelinu bistričke duhovne metropole, potrebno je zaviriti u kapele koje su smještene uz prilazne puteve bistričkom Svetištu.
Jedna se takva kapela vrlo lijepo uklopila u kompleks svetišta, a nastala je 1943. godine prema zamisli našeg današnjeg blaženika, kardinala Alojzija Stepinca. Njezina prvotna namjena je euharistijska. S vremenom, ona je postala prostor za slavljenje euharistije manjih skupina. Jednako tako, postala je župnom crkvom župljana bistričke župe u dane hodočašća, a od 1984. godine krase ju slike svih biskupijskih svetišta naše domovine, Bosne i Hercegovine, Bačke i Srijema, Boke i Kotora, Janjeva i Letnice. Nakon tih slika naše Bogorodice, u kapelu su pristizale slike kao zahvalni dar. One su više od slika. One u sebi sadrže radosti i tuge, nade i poteškoće tolikih pojedinaca, tolikih obitelji, tolikih domova i po njima – cijele Domovine.
Od prije nekih 10-ak godina zid kapele sv. Petra resi i notni zapis Arsena Dedića (Šibenik, 28. srpnja 1938. - Zagreb, 17. kolovoza 2015.) pod naslovom Majka Marija. Uz note i tekst koji Arsen Dedić potpisuje, nalazi se i njegovom rukom zapisana zgusnuta misao: Majci, sa zahvalnošću i ufanjem, Arsen Dedić. Dvije su crtice iz njegova života vrijedne osobite pažnje. Raduje me što je lijepo povezao jug i sjever Domovine, rekavši Šibenik mi je temelj, a Zagreb dogradnja. Raduje me što je svjedočio o važnosti tople bračne nježnosti i povezanosti, te je o sebi i supruzi Gabi ovako govorio: Gabi je dio mene. To znaju već i mala djeca. U jednom sam vrtiću svojedobno pitao djevojčicu zna li kako se ja zovem, a mala mi je rekla: Da! Vi ste Arsen Dedić i Gabi Novak.
Dragi čitatelju!
Jesen je stigla, listopad je sada već iza nas... On je osobit, njegovi dani čuvaju spomen na proglašenje blaženim Alojzija Stepinca, tu je i Dan neovisnosti, a uz njega i spomendan Bl. Dj. Marije od Krunice... Listopad je uz svibanj i Došašće privilegirani trenutak za prozbeni vapaj kroz koji prosimo Marijin zagovor. Učinimo to već sada Arsenovom molitvom:
Zemlje i neba ona je spona
Do vrata snova kao vojnik.
Skromno je svjetlo njenog doma
Za lađe naše svjetionik.
Toplinom puni zimska gnijezda
Ona je vrelo u kamenjaru.
Noćas u ležaj tvrdi pada
A mjesto joj je na oltaru.
Takva je bila sudbina njena, Marija majka, Marija žena.
Nju nađe mač što mene traži
U led i oganj za nas je išla.
Po sto je srca dala svakom
A nju je sreća zaobišla.
U teškom ratu i bez kraja
Na pustom tlu gdje nema smjera.
Jedini put sve mu je dala
Njezina ljubav, njezina vjera.
Ona kroz veći pakao prođe
Ali pred nebom ostane čista.
A samo je obična majka puka
Tvoja i moja sasvim ista.
Slaba su za nju sva iskušenja
Život od jada i gorčina.
Videć je tako i Bog je htio
Neka mu ona rodi Sina.
Takva je bila sudbina njena, Marija majka, Marija žena.
Z. Koren, listopad 2015.