Hodočašće sportaša

U organizaciji Ureda za pastoral mladih, Odjela za pastoral športaša održano je u ponedjeljak 2. svibnja 2016. godine četrnaesto hodočašće športaša s područja Zagrebačke nadbiskupije Majci Božjoj Bistričkoj u Mariju Bistricu koje je okupilo više od tisuću športaša, predstavnika športskih saveza i klubova.

Euharistijsko slavlje je predvodio pomoćni biskup zagrebački mons. Ivan Šaško, a u koncelebraciji su bili rektor Hrvatskog nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke mons. Zlatko Koren, povjerenik za pastoral mladih Zagrebačke nadbiskupije vlč. Ivan Valentić, povjerenik za pastoral športaša Zagrebačke nadbiskupije trajni đakon Marijan Spehnjak te trajni đakon Miljenko Bošnjak iz župe sv. Antuna Padovanskog, Sesvetska Sela.



Uz predstavnike Hrvatskog olimpijskog odbora, športskih saveza i klubova, u hodočašću je sudjelovala i gospođa Janica Kostelić, pomoćnica Ministra obrazovanja, znanosti i športa.



Liturgijsko pjevanje predvodio je  zbor Emanuel iz Velike Gorice.

Uvod

Dragi športaši i športašice,
u Isusovom uskrsnom pozdravu mira sve vas pozdravljam u ime našega nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića i u zajedništvu s predstojnikom Ureda za pastoral mladih naše nadbiskupije, velečasnim Ivanom Valentićem, te s povjerenikom za pastoral športaša, đakonom Marijanom Spehnjakom. Rektoru Svetišta Majke Božje Bistričke, mons. Zlatku Korenu, sa suradnicima, zahvalni smo za gostoljubivu srdačnost i zauzetu prisutnost, na koju smo se oslonili i ove godine.

Lijepo je da je u ovome našem zajedništvu prisutna i Pomoćnica ministra (gđa. Janica Kostelić).
Draga braćo i sestre, živimo Jubilejsku godinu milosrđa. Slavimo euharistiju u ovome svetištu za koje je određeno da bude jedna od oprosnih crkava u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Vaše današnje zajedništvo igrača, trenera, čelnika, djelatnika i članova klubova, društava i saveza, govorljiv je znak ljepote naše vjere. Poticaj je to da u svojim svakodnevnim brigama ne previdimo ono što je za život najbitnije: odnos s Bogom i ljubav prema bližnjima. I jedno i drugo tako je usko povezano u vašemu hodočašću.

U ovu svetu misu unosim sve vaše živote, nakane vas i vaših obitelji. Pred Boga donosimo i zahvale za razne uspjehe; za dobra djela koja su učinjena nama i koja smo mi učinili drugima. U našemu prinosu su i oni koji iz raznih razloga nisu s nama. Spominjemo se i pokojnih športaša i športskih djelatnika.

Isus nam je obećao i darovao Duha Svetoga koji nas upućuje u istinu, koji nas tješi i brani. Taj nas je Duh ovdje okupio. Neka nas potakne na iskreno obraćenje. Sve stavljamo u ljubav Boga i nebeske Majke. S pouzdanjem u Božje milosrđe i oproštenje iskreno se pokajmo za svoje grijehe.

Homilija

Braćo i sestre!

I. Slušajući riječi današnjega čitanja iz Poslanice Hebrejima, moglo bi se zaključiti da je te poticaje pisao netko tko je poznavao športski svijet. Jer, govori se: o odlaganju tereta, o postojanome trčanju, o premorenosti…
U poglavlju prije toga spomenuti su ljudi koji su Bogu bili dragi, zbog svoje vjere: Abel, Henok, Noa, Abraham, Sara, Izak, Jakov, Josip, Mojsije, David, proroci… Ti divni primjeri pokazuju što je moguće, ako se vjeruje u Boga, ali računajući i s nevoljama, progonstvima i drugim teškoćama.

Nakon što je spomenuo te divne primjere, Božja se riječ odnosi i na nas: Postojano trčimo u borbu koja je pred nama! Zvuči kao naputak trenera prije natjecanja: Postojano trčimo! No, ovdje je u pitanju život, nastojanje da se ide putem koji je za nas pripremio Bog. Sve je to usporedivo s trčanjem, natjecanjem u kojemu postoji cilj, pobjeda i nagrada. I kao što znamo da nam je za natjecanja, utakmice, borbe, potrebno puno preduvjeta, tako je i za tu životnu trku potrebna ponajprije vjera. Do cilja dolazi onaj tko vidi da se može nositi s tim izazovom i da je za njega pripravljena nagrada. Potrebna je i želja kojom nadvladavamo iskušenja. Potrebna je postojanost, ustrajnost i strpljivost, da bi se pobijedile poteškoće i došlo do cilja.
Kao vjernici smo uspoređeni sa športašima. Niti jedan ozbiljan športaš ne ulazi u natjecanje, bez pripreme i bez poznavanja cilja.

Apostol Pavao je sebe uspoređivao s trkačem koji trči, bori se, natječe, spreman na razne nevolje, spreman trpjeti i podnositi udarce. On je poticao druge, a potiče i nas, ali je uvijek puno stroži prema samomu sebi nego prema drugima, znajući da je njegova trasa duga i teška. Ali na kraju dolazi do zaključka da vrijedi trčati i da je moguće doći do nagrade. On jednako tako pokazuje da mi možemo do pobjede, jer je Krist već donio pobjedu; napravio je toliku prednost pred neprijateljem i zlom da svatko od nas može biti dionik te pobjede. Naša je pobjeda moguća, zahvaljujući Kristovoj pobjedi. Isus želi da i mi koji vjerujemo u njega primio istu nagradu. To je zbilja utješno, jer nismo prepušteni sebi.

II. Kada se pak govori o vjernicima i o vjeri u Boga, onda možemo razlikovati one koji su ozbiljno shvatili svoju vjeru te sve što žive, gdje god se nalazili žive s Isusom: od sasvim običnih odnosa s ljudima do prijateljstava i svoga posla.
Postoje i oni vjernici koji nose u sebi neki osjećaj, povremeno idu u crkvu, zanima ih vjera i Sveto pismo, ali ozbiljne odluke, vezane uz vjeru, odgađaju, misleći da ima vremena. I umjesto da budu natjecatelji, odlučili su biti navijači: gledaju sa strane, dive se športašima; i kada pobjedi netko od onih za koje navijaju, osjećaju da je to djelomično i njihova pobjeda.

U našoj kršćanskoj vjeri nije tako: u njoj postoje samo 'natjecatelji'. Dakle, ili smo natjecatelji koji su osobno uključeni i usmjereni prema nagradi ili smo izvan igre, gdje nema niti utješne nagrade, niti tzv. 'drvene medalje'. Ali budimo svjesni da životnu trku nitko ne može izbjeći.
Tako je očito da Bog želi vjernike-športaše koji su spremni, bez obzira na svoje sposobnosti i mogućnosti; spremni ući u trku, sudjelovati u utakmici kao igrači.

III. Znamo da među vjernicima ima i onih koji su nesigurni, pomalo sramežljivi ili bojažljivi. Oni si postavljaju pitanja hoće li moći istrčati trku, završiti utakmicu, natjecanje privesti kraju; hoće li biti dovoljno dobri; hoće li suigrači biti zadovoljni njihovim doprinosom…
Vjernici koji su neodlučni; kojima je teško donijeti odluku da svoju vjeru žive istinski, a ne površno i za potrebe medija, dođu na start trkače staze, ali bi onda željeli odustati, jer gledaju sebe i – gledajući svoje slabosti i rezultate koje postižu najbolji – ne osjećaju da su dovoljno dobri. Ali, Isus ne traži od nas da budemo rušitelji rekorda, nego da izdržimo trku do kraja. Bog nije poslao svoga Sina radi savršenih (takvih nema), nego radi nas grješnika.

Svi neodlučni i bojažljivi vjernici, koji su možda i dobili udarce i pomalo šepaju na životnoj stazi, baš kao i svi vjernici, ne smiju se oslanjati samo na svoje snage. Jer se iza takvoga stava nalazi oholost, ispraznost i sebičnost.
Isus od nas očekuje onu poniznost koja zna da je trka prezahtjevna za pojedinca i za njegove snage, ali izlazi na stazu, na teren, vjerujući da nas je Bog pozvao da trčimo njegovu trku i da trčimo s njim. Njegova je snaga jamstvo da ćemo izdržati do kraja, ako se pouzdajemo u njega.

IV. U Poslanici smo čuli i naznake o odlikama koje treba imati netko tko se želi natjecati. Dakle, nije dovoljno samo oduševljenje, osjećaji, naša plemenita težnja prema pobjedi. Potrebno je još nešto.
Najprije treba „odložiti teret“. Kao što u športu tijelo zahtjeva disciplinu i odbacivanje suviška, podvrgavanje odricanjima, u duhovnome životu treba odbaciti ono što nas opterećuje (usp. Fil 3, 7-10). Koliko samo stvari, koje smatramo prihvatljivima, usporava naš korak. Zato je važno razmotriti što trebamo maknuti iz svoga života; što je zaprjeka našoj radosti.

Temeljni teret koji nam ne dopušta živjeti radost jest navezanost na nešto prolazno. Možda se u športu s time najteže boriti. Iz natjecanja u natjecanje, iz utakmice u utakmicu, iz prvenstva u prvenstvo, uvijek sa željom osvajanja nečega što je u konačnici prolazno. Niti jednim zvanjem i zanimanjem, u kojemu živimo kršćanski, ne smije prevladati materijalizam, oholost, osobna slava i sebičnost. Sve što činimo kao kršćani činimo da bi Bog bio vidljiviji, da bi se on proslavio u svijetu. To nije slabija, nego – upravo suprotno: to je najsnažnija i najveća motivacija koju športaši mogu imati.

Ako dopuštamo da prevlada sebičnost, na nju će se sigurno nadograditi druga opterećenja. Ne moraju to biti grijesi koje zovemo teškima: kojima smo povrijedili Boga ili bližnje kršeći ozbiljno njegove zapovijedi. To su najčešće 'loše navike', ponašanja koja nas koče u duhovnome rastu. Mislim tu osobito na ružne riječi, sitne prijevare i neistine kojima se želi doći do prednosti, površnost i nemar prema vjeri, ali i na druga ponašanja na borilištima koja su nepoveziva s kršćanskom vjerom.

V. Osim tereta koji trebamo odložiti Božja nam je riječ rekla i što trebamo usvojiti; koje odlike, kvalitete treba imati kršćanin u životnoj trci. Poučeni smo da trebamo trčati zauzeto i postojano.
To znači da ne smijemo biti lijeni, nego zahvalni za darove i gorljivi u korištenju tih darova, da bismo došli do cilja i ispunjenja dara vjere.
Sveti Pavao nam piše: „Zato i molimo uvijek za vas da vas Bog učini dostojnima poziva i snažno dovede do punine svako vaše nastojanje oko dobra i djelo vaše vjere te da se proslavi ime Gospodina našega Isusa u vama i vi u njemu - po milosti Boga našega i Gospodina Isusa Krista.“ (2Sol 1, 11)

Poznato nam je da postoje športaši s iznimnim talentom, ali nisu dovoljno gorljivi, nego se prepuštaju lijenosti. Umjesto da trče, draža im je šetnja. Mislim ponajprije na nas vjernike, jer je za našu trku potreban napor, a često je odlučujuća brzina, osobito brzina srca. Isus prekorava svoje učenike zbog sporosti srca. Tako je rekao učenicima na putu u Emaus: O, bezumni i srca spora da vjerujete… A ljubav nema sporo srce, nego srce koje brzo vidi i pokreće se da bismo učinili nešto lijepo. U kršćanstvu je dobrodošla duhovna 'tahikardija'!

Duhovni život također zahtijeva ozbiljnu pripremu i nastojanje da se 'neprestano bude u formi'. Kršćanin ne može 'biti u formi' bez molitve, bez razmatranja Božje riječi, bez sakramenata, bez ljubavi prema bližnjima. Kao što u natjecanjima, kojima nije prethodila priprema, u tijelu pod naporom dođe do grčenja mišića, teškoća u disanju i do nemogućnosti trčanja, tako je i s našim duhovnim životom koji se nužno zaustavlja, ako nismo uložili napor za izazove i udarce.

Dobro vam je poznato da se u športovima puno više vremena utroši na pripreme koje se ne vide nego natjecanja koja se vide. To može izgledati kao beskorisno potrošeno vrijeme, ali to je dragocjena podloga, temelj svim rezultatima.
I to je usporedivo s onim što živimo kao vjernici. Isus nam govori o vjerničkoj skrovitosti iz koje se rađa snaga za vidljivost našega kršćanstva; o tihoj blizini s Bogom, o osluškivanju nadahnuća Duha Svetoga, koja postaju vidljiva u djelima ljubavi prema bližnjima.

VI. Drage športašice i športaši! Ovo je svetište naše nebeske Majke tolikim ljudima jedan od dragih ciljeva do kojega žele doći i gdje žele Bogu zahvaliti za ljude i za primljene milosti; ili odložiti teret života, svojih grijeha i pogrješaka; preporučiti Majci Božjoj Bistričkoj svoje odluke i nastojanja, nedoumice i nesigurnosti; skupiti snagu za buduće etape utrke do konačnoga cilja.

U ovoj Svetoj godini milosrđa određeno je da ova crkva bude jubilejska crkva u koju se dolazi kroz ulazna, sveta Vrata milosrđa. Gotovo u svim športovima postoje neka vrsta vrata, bilo kao stvarni ili zamišljeni prostor za postizanje pogodaka i stjecanje bodova, bilo kao okvir ciljne crte preko koje treba prijeći. I prolazak kroz ova vrata crkve jest 'pogodak'.

Ipak, ima nešto što je obratno od onih športova na kojima postoje igrači-vratari koji čuvaju, koji štite i brane da protivnička lopta ili pločica ili neki drugi predmet ne prođe kroz vrata. Isus kaže za sebe: Ja sam vrata. I najviše se raduje kada prođemo kroz ta vrata, kada u njemu vidimo prostor svoje sreće. Isus ne staje na ta vrata, da bi nam spriječio ulazak, nego nas poziva da prihvatimo njegovo milosrđe. Za to prihvaćanje postoji samo jedan, ali jednostavan način – biti milosrdan.

Zato mi je drago da ste ponovno u ovoj crkvi i svetištu, dolazeći sa svojim nakanama, zavjetima, zahvalama i molitvama. U životu svakoga čovjeka ima puno prostora milosrđa.
Bez milosrđa ne možemo živjeti. Vi to u športovima dobro osjećate, jer je svijet športa jako podložan nemilosrdnosti.

I ne zaboravimo današnju Isusovu rečenicu koja započinje riječima: Ako me tko ljubi… U kršćanstvu je tako jasno vidljivo da sve dobro započinje i završava ljubavlju; ne prisilom, obvezama, nego ljubavlju.
Kao kršćanima želim nam da se ne umorimo u činjenju milosrđa, poučeni primjerom naše nebeske Majke Marije, kojoj pjevamo: milostiva vsakom ti si, vse ti vračiš boli; odbila još nikog nisi koj' za pomoć moli… dobra nam navek ostani, zmoli nam pri Sinu, da od vsega zla obrani nas i domovinu.
Amen.