3. nedjelja došašća: Advent u srcu
Nekoliko godina unazad, divili smo se adventu u Beču, Salzburgu, Pragu, Budimpešti i drugim važnim i lijepim europskim gradovima. Danas se, s pravom, divimo adventu u Zagrebu. Doista volim taj adventski „štimung“ u Zagrebu. Rado s prijateljima prošećem centrom grada, popijem kuhano vino i nakon malo nećkanja pojedem dobru „kobasu“. Ako je društvo dobro i radosno, sigurno će se ova runda ponoviti, uključujući naravno i nezaobilazne fritule. Očito, dobra atmosfera adventa „brzinski“ se širi pa sada gotovo da i nema grada u Hrvatskoj koji nije pripremio nešto od adventskih događanja. Pokušajte samo na googlovu tražilicu upisati riječi „advent u“ i odmah ćete primijetiti čitavu listu gradova koji se hvale svojom adventskom ponudom. Dopustite mi tada da se i ja pohvalim kako i mi u Mariji Bistrici, vikendom, imamo adventska događanja i s radošću vas pozivam da navratite.
Ipak, jasno je da sva ova događanja i proslave nemaju ništa zajedničkog s duhovnim smislom prekrasnog vremena adventa. No, što je to zapravo advent? Iz latinske riječi „advenire“ izvodimo riječ dolazak, advent, došašće, ali i riječ pustolovina, avantura. Mi tijekom adventa razmatramo o Kristovom dolasku među nas, a kada On dođe k nama tada je to za nas pustolovina, avantura. Ali advent nikako ne znači neko pasivno čekanje, već nas on poziva i priprema da krenemo ususret, pohitimo Gospodinu koji jednako tako hita prema nama. Advent je, dakle, pokret dinamizam koji nas tjera ususret živome Bogu.
Advent nas, također, uči i zdravoj kreposti čekanja. Prije svega, u adventu treba primijetiti da Bog čeka nas. On čeka da se otvorimo životu i ljubavi, kao što i mi čekamo Njega da zahvati i blagoslovi naš život. Čekati slikovito znači stajati na nekom vidikovcu s kojeg gledamo je li se netko približava i što se događa u našoj blizini. Na taj način, čekanje u nama uzrokuje dvoje: širinu pogleda i pozornost na trenutak, na ono što se upravo sada događa. Mogli bismo reći da čekanje, stoga, širi naše srce jer kad čekamo, osjećamo da nismo dostatni samima sebi i da nekog trebamo.
Problem našeg komercijaliziranog adventa jest u tome što se njime već slavi Božji dolazak umjesto da se osluškivanjem i čekanjem postepeno otkriva otajstvo Božjeg dolaska u naš život i našu sredinu. Mi smo nestrpljivi, ne znamo čekati i pripremati se, nego bismo odmah slavili. No ima li slavlje smisla ako nam nisu stigli najvažniji gosti? Naša suvremena nestrpljivost je sveprisutna. Djeca ne mogu čekati da se objed posluži, nego odmah uzimaju ono što im je najfinije. Kupci nemaju strpljenja konzumirati kupljene proizvode nakon izlaska iz dućana. Moraju odmah nešto pojesti i prije plaćanja samog računa. No, tko ne može čekati, nikada neće razviti svoje snažno Ja. Tko mora smjesta zadovoljiti svaku potrebu, postaje potpuno ovisan o bilo kakvoj potrebi. Čekanje nas čini slobodnim iznutra. Ako možemo čekati sve dok se naša potreba ne ispuni, izdržati ćemo i napetost koje čekanje u nama stvara. To čini naše srce širokim.
No, najvažnije je u adventu prepoznati da Bog i nas čeka, a to nam zapravo govori da smo Bogu važni i da nas voli. Bog čeka na nas da bismo istinski živjeli.
Molimo draga sestro i brate da nam ovaj advent ne bude samo izvanjski, nego da se u njemu dogodi susret s Bogom koji nas ljubi i koji u tišini, bez prisile, želi doći među nas. A kada On dođe, slobodno ga povedimo na kuhano vino i „kobase“ baš onako kako je i poznati pjesnik Nikola Šop pozvao Isusa na kavu.
Hvaljen Isus i Marija!
vlč. Domagoj Matošević